Kršćanska meditacija

Isus napastovan od Sotone

Vidim kamenitu pustinju koju sam već vidjela meni slijeva u viđenju o krštenju
Isusovu na Jordanu. Ipak mora da se nalazim duboko u njoj, jer doista ne vidim lijepe, spore i plave rijeke, niti zelenog pojasa uz njezine dvije obale koji se hrani od ove
vodene arterije. Ovdje je samo pustinja, kamenje, zemlja toliko spržena da je svedena
na žutkastu prašinu, koju vjetar uzdiže s malim vijavicama, koje naliče dahu upaljenih
usta, toliko su suhe i vruće ...
I zadaju muku radi prašine koja s njima prodire u nosnice i u ždrijelo.
Tu i tamo, ali vrlo rijetko, nalazi se pokoji bodljikavi grm, a nezna se kako može
uopće opstati u ovoj pustoši. Naliče čupercima preostale kose na glavi ćelavca.
Iznad, nebo nesmiljeno plavo; ispod, suho tlo; unaokolo, litice i šutnja.
Evo što vidim s obzirom na prirodu.

Naslonjen na jednu golemu stijenu, koja izgleda više manje ovako kako se naprežem
da je opišem: sačinjava začetak špilje i sjedeći na jednom kamenu dovučenom u
dubinu, nalazi se Isus. Zaštićuje se tako od sunca koje prži. I nutarnji opominjač
me upozorava da je ovaj kamen, na kojemu sada sjedi, također i njegovo klecalo i
njegov jastuk, kada si priušti kratke časove odmora. Tu se, na svjetlu zvijezda i na
hladnom noćnom zraku, uvijen u svoj ogrtač, odmara. Tu je stvarno kod njega i
vreća, koju sam vidjela da ju je uzeo prije polaska iz Nazareta. Sav njegov imutak.
I kako se labavo uvija, shvaćam da je prazna od ono malo hrane, što mu je unutra
bila stavila Marija. Isus je vrlo mršav i blijed. Sjedi laktovima naslonjen na koljenima
i s podlakticama ispruženim naprijed, s rukama sjedinjenim i isprepletenim prstima. Razmišlja. Svako malo uzdiže pogled i kruži njime unaokolo i gleda sunce visoko,
skoro okomito, na plavetnom nebu. Često, a naročito nakon što je kružio pogledom unaokolo i uzdizao ga prema sunčanoj svjetlosti, zatvara oči i naslanja se na liticu
koja mu je zaklonom, kao zahvaćen od vrtoglavice.

Vidim kako se pokazuje Sotona... mrka pogleda.
Ne prikazuje se na način kako ga mi obično rišemo, s rogovima, repom itd. itd.
Naliči beduinu, uvijenom u svoju haljinu i u svoj plašt, koji je sličan domino-ogrtaču,
za maskiranje. Na glavi mu turban čije bijele trake silaze da zaštite ramena i oba obraza. Tako da se radi toga vidi kratki trokut (lica) veoma smeđ, od tananih i vijugavih usana,
od vrlo crnih i udubljenih očiju punih magnetskih bljeskova. Dvije zjenice koje te čitaju
u dubini srca, ali u kojima ne čitaš ništa ili samo jednu riječ: misterij.

Suprotno od oka Isusova koje je također toliko magnetsko i očaravajuće,
koje ti čita u srcu, ali u kojem čitaš također da mu je u srcu ljubav i dobrota
prema tebi. Oko Isusovo ... to je milina za dušu, a oko sotonsko, pak je kao
dvostruki bodež koji te probada i pali.


Približi se Isusu: »Sam si ?« Isus ga gleda i ne odgovara.
»Kako si dospio ovdje ? Jesi li se izgubio ?« Isus ga ponovno pogleda i šuti.
»Da imam vode u čuturici, dao bih ti. Ali i ja sam ostao bez nje.
Uginuo mi je konj i zaputih se ... evo ... pješice prema plićaku.
Tamo ću se napiti i naći već nekoga koji će mi dati kruha. Znadem put.
Dođi sa mnom ... Vodit ću te.« Isus ne podiže više ni očiju.
»Ne odgovaraš ? Znaš li da ćeš umrijeti, ako ovdje ostaneš ? ...
Već se diže vjetar ... Oluja je blizu ... Dođi.« Isus stisne ruke i šuteći moli.
»Ah ! Pa to si upravo Ti, dakle ? E, toliko te tražim ! Koliko te već dugo motrim.
Od časa kad si bio kršten. Zoveš Vječnoga ? ... Daleko je ...
Sad si na zemlji i među ljudima. A nad ljudima vladam ja. Ipak mi pobuđuješ
samilost i želim ti pomoći, jer si dobar i došao si da se žrtvuješ ni zašto.
Ljudi će te mrziti radi tvoje dobrote. Ne shvaćaju drugo do li zlato, hranu, sjetila ...
Žrtva, bol, poslušnost - to su za njih mrtve riječi; daleko više od ove mrtve zemlje
koja je ovdje unaokolo ... Suhlji su daleko više od ove prašine, u kojoj se može samo
zmija sakriti očekujući da ugrize i šakal da razdere. Hajdemo odavde !
Ne zaslužuje trpjeti za njih. Poznajem ih bolje od Tebe.«

Sotona je sjeo sučelice Isusu i ispituje ga svojim strašnim pogledom i smijulji se
svojim zmijskim ustima. Isus stalno šuti i u sebi moli. »Ne pouzdaješ se u me.
Zlo činiš. Ja sam mudrost zemlje. Mogu ti biti učiteljem, da te poučim kako ćeš
trijumfirati. Vidi: važno je trijumfirati. Zatim, kad si se već nametnuo i zadivio svijet,
tada ga vodiš kamo sam hoćeš. Ali najprije moraš biti kako se njima sviđa ... kao oni ... Zavesti ih radeći tako da oni uzvjeruju da im se divimo i da ih slijedimo u njihovom mišljenju. Mlad si i lijep. Počni od žene. Uvijek od nje treba početi ! ...
Ja sam pogriješio time što sam naveo ženu na neposlušnost.
Trebao sam je savjetovati na drugi način. Bio bih je tako učinio boljim
sredstvom i bio bih pobijedio Boga. Žurio sam se. Ali Ti ! ...
Ja te poučavam, jer sam te jednog dana gledao s anđeoskim ushitom ...
i ostatak one ljubavi je ostao, ... ali Ti me poslušaj i okoristi se mojim iskustvom ...
Nađi si jednu družicu. Gdje ne budeš uspio Ti, uspjet će ona. Novi si Adam:
moraš imati svoju Evu. A zatim, kako možeš razumjeti i liječiti bolesti osjetila,
a ne znaš tko su ? ... Zar ne znaš da se tu nalazi jezgra iz koje se rađa stablo
požude i prevlasti ? ... Zašto čovjek hoće vladati ? Zašto hoće biti bogat, moćan ? ...

Da bi posjedovao ženu. Ova je kao Seva. Njoj je potrebno svjetlucanje da bi
bila privučena. Zlato i moć dva su lica ogledala koji privlače žene i uzrok su zla svijeta. Gledaj: iza tisuću različitih zločina, barem ih je devetsto koji vuku korijen iz gladi za posjedovanjem žene ... ili iz volje jedne žene, koja gori od žudnje koju čovjek još
ne zadovoljava ili joj više ne može pružiti zadovoljenje ... Idi k ženi ako hoćeš znati
što je život ... I samo nakon toga znat ćeš ozdravljati i liječiti bolesti čovječanstva.
A lijepa je, znaš, žena ! Nema ništa ljepšega na svijetu. Čovjek posjeduje misao i snagu ... Ali žena ! Njezina misao je parfem, njezin dodir milovanje je cvijeća, njezina dražest kao vino što klizi, njezina slabost kao namotaj svile ili kao uvojak kose djeteta u rukama čovjeka, njezino milovanje je snaga koja se izlijeva na našu snagu i užiže je.
Nestaje boli, truda, muke, kad si pored žene i ona je na našim rukama
kao buket cvijeća. Ali kako sam lud ! ... Ti si gladan, a ja ti govorim o ženi !
Tvoja snaga je iscrpljena. Radi toga, ovaj ugodni miris zemlje, ovaj cvijet
stvorenoga, ovaj plod koji daje i uzbuđuje ljubav, tebi izgleda bez vrijednosti ...

Ali gledaj ovo kamenje ! ... Kako je oblo i glatko, pozlaćeno od sunca koje zalazi.
Ne naliči ti na kruh ? ... Ti, Sin Božji, dovoljno je da rekneš: "Hoću", da ono postane mirisavim kruhom, poput onoga koji sada domaćice vade iz peći za večeru svojim ukućanima. I ove akacije tako ogoljene, zar se ne mogu, samo ako Ti hoćeš,
ispuniti jabukama, medenim datulama ? ... Zadovolji se, o Sine Božji ...
Ti si Gospodar zemlje ... Ona se prigiba da stavi pred tvoje noge samu sebe i da
zatomi tvoju glad. Vidiš li kako blijediš i teturaš samo što si čuo imenovati kruh ? Siromašni Isuse ! Toliko si već oslabio da ne možeš više ni zapovijedati čudo ?
Hoćeš li da to učinim ja za Tebe ? Nisam ti ravan. Ali nešto ipak mogu.
Lišiti ću se za jednu godinu svoje snage, sabrat ću je svu, ali ti hoću služiti
jer si dobar, a ja se uvijek spominjem da si moj Bog, makar sada ne zaslužujem
da te kao takvog nazivam. Pomozi mi svojom molitvom da bih mogao ... «
"Umukni. Ne živi čovjek od samog kruha, već od svake riječi koja dolazi od Boga".

Đavao se lecnuo od bijesa. Zaškripi zubima i stisne šake ... Ali se suzdržao
i okrenuo kesenje u smiješak. »Shvaćam. Ti si iznad potreba zemlje i groza
te hvata pri pomisli da bih ti ja služio. To sam i zaslužio. Ali dođi i vidi što sve
ima u Kući Božjoj … Vidi kako također i svećenici ne odbijaju nagodbe između
duha i tijela. Jer su na kraju ljudi, a ne anđeli ... Učini jedno duhovno čudo.
Ponijeti ću te na vrh Hrama, a Ti se preobrazi tamo gore u ljepotu i zatim pozovi
čete anđela i reci nek' od svojih ukrštenih krila načine podnožje tvojim nogama
i neka te tako spuste u glavno dvorište. Neka te vide i neka se sjete da ima Boga ...
Češće je nužno očitovati se, jer čovjek ima tako slabo pamćenje, naročito u
duhovnim stvarima. Znaš kako će anđeli biti blaženi da budu zaštita tvojoj nozi i
stepenica Tebi koji silaziš !«

»Rečeno je: "Nemoj iskušavati Gospodina Boga svojega."«

»Shvaćaš da ni tvoje ukazivanje ne bi promijenilo stanja i Hram bi nastavio biti tržnicom
i nemoralom. Tvoja božanska mudrost zna da su srca hramskih službenika zmijska legla, da se međusobno razdiru i da druge mrcvare samo radi prevlasti. Jedino ih ljudska sila
može ukrotiti. E, onda dođi ! Pokloni mi se ! Ja ću ti dati zemlju. Aleksandar, Cir, Cezar, svi najveći prošli i sadašnji vladari bit će slični gazdama kukavnih karavana u odnosu na Tebe koji ćeš imati sva kraljevstva zemlje pod svojim žezlom. I sa kraljevstvima sva bogatstva, sve ljepote zemlje, i žene, i konje, i vojske i hramove. Moći ćeš svugdje uzdignuti svoj Znak, kada budeš Kralj kraljeva i Gospodar svijeta.
Tada će te slušati i poštivati i narod i svećenstvo. Svi će te staleži častiti i tebi služiti,
jer ćeš biti Moćan, Jedini, Gospodar ! Pokloni mi se samo jedan trenutak ! Oduzmi mi
ovu žeđ koju imam: da mi se iskaže poklonstvo ! Ta me je žeđ upropastila, ali ostala je
u meni i pali me. Plamenovi pakla su svježi jutarnji zrak u odnosu na ovaj žar koji mi
pali nutrinu ... Ova žeđ - to je moj pakao !

Jedan trenutak, samo jedan trenutak, o Kriste, Ti koji si tako dobar ! ...
Samo jedan trenutak radosti za onoga koji je u vječnoj muci ! ...
Daj mi da osjetim što to hoće reći 'biti bog' i bit ću ti odan,
poslušan kao rob kroz čitav život, za sve tvoje pothvate.
Jedan trenutak ! Samo jedan trenutak i neću te više mučiti !«
I Sotona se baci na koljena, moleći ... Isus, međutim, ustane ...
Postao je mršaviji kroz ove dane posta, izgleda još višim.
Njegovo lice je strašno od strogosti i moći ...
Njegove su oči dva safira što pale. Njegov glas je grom koji se odbija od
udubine masiva i razliježe se kamenjarom i pustom ravnicom kada reče:

»Odlazi, Sotono. Pisano je:
"Gospodinu Bogu svome klanjat ćeš se i Njemu ćeš jedinome služiti."«

Sotona, s urlikom muke osuđenika i neopisivom mržnjom, skoči na noge,
strašan kad ga gledaš u njegovom bijesnom i kipućem obličju.
I zatim iščeznu s novim urlikom proklinjanja. Isus sjede umoran, naslonivši otraga glavu na masiv. Izgleda iscrpljen. Znoji se. Ali anđeoska bića dođoše i zamahnu krilima u omarini špilje, pročišćujući i osvježujući je. Isus otvori oči i smiješi se. Ne vidim ga da jede. Rekla bih da se On hrani mirodijom Raja i da ga to krijepi. Sunce iščeznu na zapadu. On uzme praznu torbu i u pratnji anđela koji ispuštaju blago svjetlo lebdeći nad njegovom glavom, dok se noć brzo spušta,
i zaputi se prema istoku, bolje prema sjevero—istoku. Poprimio je svoje obično držanje, siguran korak. Samo, kao uspomena na dugi post, osta nešto asketskiji izgled na mršavom i blijedom licu i u očima iz kojih zrači radost ... ali, ne od ove zemlje.


Govori Isus:

Sotona se uvijek pokazuje u dobrostivoj odjeći. S običnim izgledom. Ako su duše pažljive, i ako su nadasve u duhovnim kontaktima s Bogom, primjećuju to upozorenje koje ih čini opreznima i spremnima da nadvladaju đavolske zasjede. Ali ako su duše nepažljive na božansko, odijeljene od Boga po tjelesnosti koja ih nadvladava i čini gluhima, ne potpomognute molitvom koja ih povezuje s Bogom i koja kao kroz neki kanal izlijeva njegovu snagu u srce čovjeka, tada one teško zapaze prikrivenu zamku pod neškodljivom prividnošću i u nju padaju. Dok, osloboditi se nje mnogo je teže.

Dva osnovna puta kojima se sotona služi da dođe do duša jesu: SJETILNOST i PROŽDRLJIVOST.

Sotona uvijek počinje do materije (tijela).
Kad ovu obmami i podloži, napada na viši dio.
Najprije dušu (moral): misao s njezinim oholostima i požudama;
zatim duh, oduzimajući mu ne samo ljubav – ove više u njemu nema,
kada je čovjek božansku ljubav zamjenio s drugim ljudskim ljubavima –
nego također i strah Božji. I tada se čovjek prepušta sotoni, samo da bi
mogao uživati ono što hoće, uživati sve više i više …

Kako sam se Ja ponašao, vidjela si. Šutnja i molitva. Šutnja. Jer kad sotona čini svoje zavodničko djelo i vrze se oko nas, to treba podnijeti bez ludih nestrpljivosti i kukavnih strahova. Dakle, treba reagirati s uzdržljivošću na njegovu prisutnost i s molitvom na
njegovo zavođenje. Beskorisno je raspravljati sa sotonom. Pobjedio bi on, jer je jak u svojoj dialektici. Samo ga Bog može pobijediti. Zato se treba uteći Bogu, da On govori za nas i preko nas. Pokazati sotoni ono Ime i onaj Znak, ne toliko ispisane na papiru ili urezane u drvu, koliko napisane i urezane u srcu. Moje Ime i moj Znak ! Odvratiti sotoni jedino kada pokušava praviti se jednakim Bogu, služeći se riječju Božjom, jer je sotona ne podnosi. Zatim, nakon borbe, dolazi pobjeda, i andeli služe i brane pobjednika od mržnje sotone. Okrepljuju ga rosama nebeskim, Milošću koju izlijevaju punim rukama u srce vjernog sina, sa blagoslovom koji miluje duh.

Treba imati volju pobjediti sotonu i vjeru u Boga i u njegovu pomoć.

Vjeru u moć molitve i u dobrotu Gospodnju.

Tada sotona ne može činiti zla.

Idi u miru.

02.12.2012. u 17:44 | 0 Komentara | Print | # | ^

»U ONOJ SE KUĆI POŠTIVAO RED»

Govori Isus:

»Iz onoga što gledaš pouka je za tebe i za druge. To je pouka poniznosti, predanja i sloge. Primjer koji treba služiti svim kršćanskim obiteljima, osobito u ovom izvanrednom i žalosnom vremenu.

Vidjela si jednu siromašnu kuću i što je bolno, siromašnu kuću u tuđoj zemlji.
Mnogi, samo zato jer su 'osrednji' vjernici, koji se mole i primaju Mene
u Euharistiji, koji se mole i pričešćuju za 'svoje' potrebe, a ne za potrebe duša i
za slavu Božju - jer veoma je rijetko da onaj koji se moli ne bude u molitvi
sebičnjak - mnogi bi željeli imati lak materijalni život, dobro zaštićen i
od najmanje i bilo kakve patnje, udoban, sretan.

Josip i Marija imali su Mene, Istinitog Boga, za svoga Sina, pa ipak nisu imali ni siromaškog dobra da budu siromašni ali u svojoj domovini, u mjestu gdje bijahu poznati, gdje su barem imali 'svoju kućicu’ i gdje nisu imali brige za uzdržavanje, što im je predstavljalo još jednu drugu zadaću među mnogim brigama; gdje bi bilo lakše naći posao kod poznatih ljudi i što im bijaše potrebno za život. Baš zato što su Mene imali, bili su prognanici iz domovine. Druga klima, druga zemlja: tako žalosna kad se usporedi s ljupkim poljima Galileje; drugi jezik, drugi običaji. Nalazili su se usred ljudi koji ih nisu poznavali i koji su bili, kako to obično biva, nepovjerljivi prema izbjeglicama i nepoznatima.

Ovdje im manjka potrebni dragi namještaj 'njihove' kućice, mnoge jednostavne i potrebne stvari, koje su ondje imali koje nisu izgledale potrebne, dok im se one ovdje, u bijedi, koja ih okružuje, čine tako lijepe kao što i obilje čini dražesnima kuće bogatih. Ovdje žive s čeznjom za gradom i za kućom, s mislima na ondje ostavljene stvari, s brigom za vrtić za koji se možda više nitko ne brine kao i za lozu, smokvu i druge korisne nasade. Žive s potrebom da se brinu za svagdašnju prehranu, za odjeću, za vatru, iz dana u dan; za Mene, dijete, kome ne može biti dana jednaka hrana s kojom su sami zadovoljni. I s mnogim mukama srca: čeznjom za domovinom, s neizvjesnošću za sutrašnjicu, s nepovjerenjem ljudi, koji osobito u prvo vrijeme, nisu htjeli primiti ponuđeni rad dvoje nepoznatih.

Vidjela si ipak kako ono boravište odiše vedrinom, smiješkom, slogom, kako se u zajedničkom sporazumu traži da ga učine ljepšim i u bijednom vrtu, da bude što sličniji onom ostavljenom i da bude ugodniji. Tu vlada samo jedna misao: da Meni, svetome, bude zemlja manje neprijateljska, manje bijedna, Meni, koji dolazim od Boga. Ljubav vjernika i roditelja, koja se pokazuje u tisuću briga, počevši od kozice stečene s mnogo truda, pa s malim igračkama izrezanim od drveta, s voćem nabavljenim samo za Mene, dok se sami odrekoše zalogaja potrebne hrane.

Dragi moj zemaljski oče, kako te jako ljubi Bog, Bog Otac na nebeskim visinama, kako te ljubi Bog Sin, koji je postao Spasiteljem na zemlji !

U onoj kući nema nikakve živčane napetosti, nikakve preosjetljivosti, nikakvih smrknutih lica ni međusobnih predbacivanja, još manje prema Bogu, koji ih nije obdario materijalnim dobrima. Josip ne predbacuje Mariji da je ona uzrok njegove oskudice i Marija ne predbacuje Josipu što joj ne može priuštiti više blagostanja. Oni se ljube sveto, to je sve i zato se njihove brige ne kreću oko vlastitog dobra, nego za bračnog partnera. Prava ljubav ne poznaje sebičnost. Prava je ljubav također uvijek čista, dapače i onda kad nije tako savršena u čistoći kao kod ovih djevičanskih supruga. Čistoća ujedinjena ljubavlju prema bližnjemu vuče za sobom cijeli niz drugih kreposti i čini tako iz jednog para, koji se ljubi na čist način, savršene supruge.

Ljubav između moje Majke i Josipa bijaše savršena i zato bijaše klica drugih kreposti, a posebno ljubavi prema Bogu. Iako je Njegova sveta volja obdarila tijelo i srce, obaju Svetih bolima, ipak oni su Ga uvijek blagoslivljali.

Blagoslivljali zato, jer u dvoje svetih duh bijaše življi od tijela i srca i on je
sa zahvalnošću veličao Gospodina što ih je izabrao da budu čuvari vječnoga Sina.

U ONOJ SE KUĆI MOLILO. U današnje se vrijeme premalo moli u obiteljima.
Dan započinje i spušta se noć, započinje se posao, sjeda se k stolu bez i jedne misli na Gospodina, koji vam je dopustio da vidite jedan novi dan, da ste mogli doći do jedne nove noći; što je blagoslovio vaše napore i dao vam sredstva da nabavite onu hranu, ona drva, onu odjeću, onaj krov - sve što treba vašoj ljudskoj naravi. Uvijek je 'dobro' što dolazi od Dobrog Boga. Iako je siromašno i oskudno, ljubav mu daje začin i vrlinu. Ljubav, po kojoj prepoznajete u vječnom Tvorcu Oca, koji vas ljubi.

U ONOJ JE KUĆI VLADALA UMJERENOST. To bi bilo i onda kad ne bi manjkalo novaca. Jede se da se živi, a ne zato da se uživa u proždrljivosti s nezasitnošću gojaznih i s prohtjevima gurmana koji pune trbuh sve dok im ne postaje težak, koji rasiplju imetak skupom hranom, a da i ne misle na one, koji imaju malo ili ništa za jelo; bez razmišljanja da bi kod mnogih mogla biti utažena glad kad bi čovjek umjereno jeo.

U ONOJ SE KUĆI LJUBIO RAD. Ljubili bi ga i onda, da su imali novaca u izobilju, jer se u poslu čovjek pokorava Božjoj zapovijedi i oslobađa se od mana koje kao tvrdoglavi bršljan stežu i guše besposlene, koji su nalik nepokretnoj masi. Dobra je hrana, vedar je počinak i zadovoljno je srce, kad je čovjek dobro radio, a uživa se i vrijeme predaha između jednog i drugog posla. U kući i duši onoga koji ljubi rad, ne ukorjenjuje se mana s mnogostrukim licem. I, kako se ona ne prima, napreduju ljubav, poštovanje, međusobna obzirnost i rastu u čistoj atmosferi nježne mladice, koje postaju kao izvor budućih svetih obitelji.

U ONOJ JE KUĆI VLADALA PONIZNOST. Kolika pouka poniznosti za vas, oholi ! Misleć po ljudsku Marija je mogla imati tisuće i tisuće razloga da se uzoholi i da učini da je suprug časti. Kolike među ženama upravo to čine samo zato što su od muža malo učenije ili po rođenju plemenitije ili što im je novčarka od muževljeve bogatija.
Marija je zaručnica i Majka Božja, a ipak služi - ne dopušta da joj služe - (služi) supruga i sva je prema njemu ljubav. Josip je glava kuće, jer Bog je sudio da je toliko dostojan biti glavom obitelji, da primi od Boga na čuvanje Utjelovljenu Riječ i Zaručnicu Vječnoga Duha. Ipak se brine da olakša Mariji teškoće i napore, te najviše radova u kući čini on sam, da se Marija previše ne umori. I ne samo to, nego nastoji da je razveseli marljivo se trudeći da joj kuću učini udobnijom i da vrtić ukrasi cvijećem.

U ONOJ SE KUĆI POŠTIVAO RED. (Nadnaravni, moralni i materijalni.)
Bog je najviši Poglavar i Njemu se iskazuje poštovanje i ljubav: Nadnaravni red.
Josip je glava obitelji i njemu su odani, njega poštuju i slušaju: Moralni red.
Kuća je dar Božji kao i odjeća i namještaj. Sve je uredno i čisto. U svim se stvarima pokazuje Providnost Božja, koja se brine za vunu ovcama, za perje pticama, za travu livadama, za sijeno životinjama, za zrno i lišće pticama. I tkaje odjeću ljiljanima u dolini. Kuću, odjeću i pokućstvo primaju sa zahvalnošću i blagoslivljaju Božansku ruku koja im to daje i postupaju sa svim tim s poštovanjem kao s darom Gospodnjim i ne gledaju na njih zlovoljno jer su siromašne stvari i zlo s njima ne ravnaju zlorabeći Providnost: Materijalni red.

Nisi razumjela riječi izmijenjenih u Nazaretskom dijalektu, ni riječi molitve.
Ali ono što si vidjela svima vam je velika pouka. Razmatrajte o tom svi vi koji sada jako trpite zato što ste u obitelji mnogo griješili protiv Boga i što ste uzmanjkali u mnogočemu čemu nikada nisu sagriješili sveti Zaručnici, koji mi bijahu otac i Majka.

A ti uživaj u sjećanju na malog Isusa, smiješeći se misleći na njegove prve koračiće.
Domala ćeš Ga gledati kako hoda pod križem. I bit će viđenje plača.«

17.11.2012. u 16:42 | 0 Komentara | Print | # | ^

»NIKAD SE NEMOJTE LIŠITI ZAŠTITE MOLITVE«

Govori Marija:

»Malo ću govoriti, jer si veoma umorna, siromašna kćeri ! Skrećem jedino pozornost tebi i onome koji ovo čita na stalni običaj Josipov i moj, da uvijek dajemo prvo mjesto molitvi. Umor, žurba, brige, posao bijahu stvari koje nisu smetale molitvi, nego su je štoviše pomagale. Ona uvijek bijaše kraljica naših zanimanja. Naš odmor, naše svjetlo, naša nada. Ako je u tužnim časovima bila ohrabrenje, u sretnim je časovima bila pjesma. Ali bijaše uvijek trajna prijateljica naše duše. Ona nas je otkidala od zemlje, od progonstva, ona nas je podizala prema Nebu, prema Domovini.
Ne samo ja, koja sam sad imala u sebi Boga i koja sam trebala samo pogledati u svoje krilo da se poklonim Svetom nad Svetima, nego se i Josip osjećao sjedinjen s Bogom kad se molio, jer naša je molitva bila pravo poklonstvo čitavog bića, koje se stapalo s Bogom dok smo Mu se klanjali i dok je On nas grlio.

I, gledajte, ni ja, koja sam sada imala u Sebi Vječnoga, nisam se osjećala izuzetom od iskazivanja dužnog poštovanja u Hramu. I najviša svetost ne oslobađa od toga da se ne osjećaš jednim ništa pred Bogom i da se to ništa ne ponizi, jer On to dopušta za neprestani ‘hosana’ svojoj slavi.
Jeste li slabi, jadni, puni manjkavosti ? Zazovite Gospodinovu svetost:
"Svet, Svet, Svet ! " Zazovite Ga, tog Svetog i Blagoslovljenog da siđe nad vašu bijedu. On će doći i preliti u vas svoju svetost ... Jeste li sveti i bogati zaslugama pred njegovim očima ? Svejedno zazivajte svetost Gospodinovu. Ona, beskrajna, povećat će uvijek sve više vašu. Anđeli, bića koja su iznad ljudskih slabosti, ne prestaju ni jednog časa pjevati svoj "Sanctus" i njihova se nadnaravna ljepota povećava pri svakom zazivu svetosti našeg Boga. Nasljeđujte anđele.

Nikad se nemojte lišiti zaštite molitve, o koju se lome oružja Sotone, zloće svijeta i težnje tijela i oholosti duha. Nikad ne odložite tog oružja s kojim se Nebesa otvaraju i iz kojih kiše milosti i blagoslovi.

Zemlji je potrebna kupelj molitava da se očisti od grijeha koji navlače kazne Božje. I budući da malo njih moli, taj mali broj trebaju moliti kao da ih je mnogo. Oni trebaju umnožiti svoje žive molitve, da iz njih načine potrebnu sumu, nužnu da se postignu milosti. Molitve su žive, kad su začinjene istinskom ljubavlju i žrtvom.

I to što ti, kćeri, osim zbog svojeg trpljenja, patiš i zbog trpljenja mojeg i moga Isusa, to je dobro. Ta je stvar Bogu mila i zaslužna. Tako mi je draga tvoja sućutna ljubav. Nego, želis me poljubiti ? Poljubi rane moga Sina. Balzamiraj ih svojom ljubavlju. Ja sam u duši osjećala strašnu muku bičeva i trnja i mučenja čavala i križa. Ali isto tako osjećam u duhu sva milovanja dana mome Isusu i ona su kao poljupci dani meni. I zatim dođi. Kraljica sam Neba.
Ali sam uvijek Mama ... «
I ja sam blažena.

03.11.2012. u 15:41 | 0 Komentara | Print | # | ^

NEKOLIKO RIJEČI O ISTOČNOM GRIJEHU

Govori Isus:

Riječ moje Majke trebala bi raspršiti svako misaono kolebanje, pa i kod onih koji su više
sputani formulama. A ima ih mnogo ! Oni hoće prosuđivati božanske stvari ljudskim metrom
i zahtijevali bi da tako i Bog treba rasuđivati. Ali tako je međutim lijepo misliti da Bog prosuđuje
na nadnaravni i neizmjerno bolji način od čovjeka. I bilo bi tako lijepo i korisno da se i vi prisilite
misliti ne ljudski nego po duhu i da slijedite Boga. Nemojte ostati usidrenima tamo gdje se vaša
misao usidrila. Jer i to je oholost, jer predpostavlja savršenstvo ljudskog uma. Dok je savršena
jedino Misao Božanska koja može, ako hoće i ako smatra to korisnim, učiniti, sici i postati Riječ u
pameti i na usnicama jednog njezinog stvorenja koje svijet prezire, jer je u njegovim očima neznalica,
jadna, tupoglava, djetinjasta.

Da bi zbunila oholost pameti, Mudrost se voli izliti baš u ove od svijeta odbačene, koji nemaju svoje vlastite nauke, pa ni kulture stečene naukom, nego su cijelim bićem jedino u ljubavi i čistoći, veliki u dobroj volji da služe Bogu, trudeći se da ga drugi upoznaju i ljube nakon što su zaslužili da ga oni sami spoznaju i ljube svim svojim snagama. Promatrajte, ljudi. U Fatimi, Lurdu, Gvadalupi, Caravaggiu, La Saletti, dakle, zbila su se istinita i sveta ukazanja. Vidioci, pozvani na viđenja, bili su neznatna stvorenja bilo po dobi, bilo po kulturi, bilo po staležu, među najponiznijima na zemlji. Ovim neznanima, ovim "ništicama", objavljuje se Milost i čini ih svojim glasnicima.
Što bi tada trebali činiti ljudi ? Sagnuti se poput carinika i reći: "Gospodine, ja sam bio odviše grješnik da bih zaslužio upoznati te. Budi blagoslovljen radi svoje dobrote koja me tješi kroz ova stvorenja i daje mi nebesko sidro, vodiča, pouku, spasenje". Ne reci: "Ali ne ! To su zablude ! To su krivovjerja ! Nije moguće !
" Kako nije moguće ? Da jedan slabi postane učen u znanju Božjem ? A zašto nije moguće ? Nisam li Ja uskrisivao mrtve, ozdravljao bezumne, liječio padavičare, otvarao usta nijemima, oči slijepima, sluh gluhima, razum slaboumnima; na isti način kako sam izgonio đavle, zapovijedao ribama da se bace u mreže, kruhu da se umnoži, vodi da postane vino, oluji da se smiri, moru da postane čvrsto poput poda ? Što je nemoguće Bogu ?
Pa i prije nego li je Bog: Krist, Sin Božji, bio među vama, nije li Bog činio čudesa preko svojih slugu koji su radili u njegovo ime ? Nije li postala plodnom neplodna utroba Saraje Abrahamove da bi postala Sarom i u starosti rodila Izaka odredenog da bude onaj s kojim sam ‘Ja’ imao sklopiti savez ? Nisu li se u krv pretvorile vode Nila i ispunile nečistim životinjama na zapovijed Mojsijevu ? I uvijek po njegovoj zapovijedi nisu li pocrkale životinje od kuge i pala od čireva tjelesa ljudi i požnjevene, pokošene kao za mlinski lijevak, žitarice po divljoj tuči i ogoljela stabla od skakavaca i ugašeno kroz tri dana svjetlo i udareni smrću prvorođenci i otvoreno more za prijelaz Izraelu i zaslađene gorke vode i nadišlo obilje prepelica i mane i prodrla voda iz suhe pećine ? I nije li Jošua zaustavio tijek sunca ? I dječak David oborio na zemlju gorostasa ?'' I Ilija umnožio brašno i ulje i uskrisio sina udovicc Sarfatske ? I nije li na njegovu zapovijed pala kiša na žednu zemlju i oganj s neba na žrtvu ?" A Novi Zavjet nije li kao procvala šuma u kojoj je svaki cvijet jedno čudo ? Tko je gospodar čuda ? Što je dakle nemoguće Bogu ? Tko je kao Bog ?!
Prignite čelo i poklonite se. Uzevši da vremena postaju zrela za veliku žetvu i da sve morate upoznati prije nego li čovjek prestane postojati, sve: i proroštva poslije Krista i ona prije Krista i biblijski simbolizam koji počinje već od prvih riječi knjige Postanka - te ako vas Ja poučavam o jednoj točki do sada neprotumačenoj, prihvatite dar i izvucite iz njega plod, a ne osudu. Ne činite kao Židovi za moga smrtnog vremena, koji su htjeli zatvoriti srce za moje pouke i jer se nisu mogli izjednačiti sa Mnom u shvaćanju tajni i nadnaravnih istina, nazivahu me opsjednutim psovačem.
Rekao sam: "metaforičko stablo". Reći ću sada: "simboličko stablo". Možda ćete bolje shvatiti. Njegov simbol je jasan: po tome kako dvojica sinova Božjih budu postupali u odnosu prema njemu, moglo bi se shvatiti kakva je u njima sklonost, stremljenje prema dobru i zlu. Poput carske vodice koja kuša zlato i vage zlatareve koja mu mjeri karate, to je stablo, postavši jednim "poslanjem" po zapovijedi Božjoj u odnosu na nj, dalo mjeru čistoće kovine Adama i Eve.
Čujem već vaš prigovor. "Nije li osuda bila prekomjerna i upotrijebljeno djetinje sredstvo da se dođe dotle te ih se osudi ?"
Nije. Jedna sadašnja vaša neposlušnost, vas koji ste njihovi potomci, manje je teška nego što je bila u njima. Vi ste od Mene otkupljeni. Ali otrov Sotonin ostaje uvijek spreman da iskrsne poput stanovitih bolesti, koje se nikad potpuno u krvi ne poništavaju. Oni, dva praroditelja, posjedovahu Milost koja nikad nije bila okrznuta Nemilošću. Zato su bili jači, većma podržavani od Milosti koja je rađala nevinošću i ljubavlju. Neizmjeran je bio dar koji im je Bog bio dao. Zato i daleko teži njihov pad unatoč tome daru.

Simboličan je takoder i plod koji im je bio ponuđen i koji su jeli. Bijaše "plod jednog iskustva što su ga htjeli izvršiti po nagovaranju sotonskom protiv zapovijedi Božje. Ja nisam bio ljudima zabranio ljubav. Htio sam jedino da bi se ljubili bez zloće; kako sam Ja njih ljubio svojom svetošću, tako su se i oni trebali ljubiti svetom ljubavi koju nikakva požuda ne kalja. Ne smije se zaboraviti da je Milost svjetlo i tko nju posjeduje spoznaje ono što je korisno i dobro spoznati. Puna Milosti spoznala je sve, jer ju je Mudrost poučavala, Mudrost koja je Milost i znala se sveto ravnati. Eva je stoga poznavala ono što joj je bilo dobro spoznati.
Ne preko toga, jer beskorisno je spoznati ono što nije dobro. Nije vjerovala riječi Božjoj i nije bila vjerna zadanom obećanju da će slušati.

Povjerovala je Sotoni, prekršila obećanje, htjela je znati ono što nije dobro, uzljubila je to bez grižnje i ljubav, koju joj Ja tako svetom dadoh, učinila pokvarenom, ponizujućom stvari. Pali anđeo otkotrlja se u blato i u životinjsku stelju, dok je mogao sretan trčati između cvijeća zemaljskog Raja i gledati kako oko njega cvate potomstvo, tako kako se stabljika pokriva cvijećem, a da ne savija svojih grana u kaljužu.

Niste li slični ludoj djeci o kojoj sam govorio u Evandelju, koji su čuli pjesmu, ali su zatvorili uši, čuli svirku a nisu plesali, čuli plač, a htjeli se smijati. Ne budite sićušni, tjesnogrudni i ne budite poricatelji. Prihvatite Svjetlo, prihvatite ga bez zloće i tvrdoglavosti, bez ironije i nevjernosti.

I dosta o ovome. Da učinim te shvatite koliko morate biti zahvalni Onome koji je umro da vas ponovno uzdigne u Nebo i da bi nadvladali požudu Sotone, htio sam vam govoriti, u ovom vremenu priprave za Pashu, o ovome, što je bio prvi prsten u lancu kojim je Riječ Očeva bila povučena u smrt, Janje Božje na klaonicu. Htio sam vam o tome govoriti, jer je sada devedeset posto među vama sličnih Evi zatrovanoj od daha i riječi Lucifera i ne živite zato da se ljubite nego da zasitite sjetila, ne živite za Nebo nego za blato, niste više stvorenja obdarena dušom i razumom već psi bez duše i razuma. Dušu ste ubili i razum izopačili.

Uistinu vam kažem da su vas životinje nadvisile u poštenju svojih ljubavi.

01.11.2012. u 22:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

NEPOSLUŠNOST STARE EVE

Govori Isus:
»O vi kršćani dvadeset prvog stoljeća, koji povijest mojih mučenika slušate kao priče ili bajke i govorite:
"Ne može biti istinito ! Kako to može biti ? Pa na kraju i oni su bili ljudi i žene ! To je legenda" znajte da to nije legenda. To je Povijest. I ako vjerujete u građanske kreposti starih Atenjana, Spartanaca, Rimljana i pri tom osjećate kako vam se uzdiže duh zbog junaštva i veličine građanskih junaka, zašto ne vjerujete nadnaravnim krepostima i ne osjećate uzdizanje duha i ne potičete ga na vrijedno nasljedovanje dok slušate o veličinama i junaštvima mojih junaka ?
Kažete, na kraju, bili su ljudi i žene. Sigurno. Bili su ljudi i žene. Govorite veliku istinu i sebe uvelike osuđujete. Bili su ljudi i žene, a vi ste poput životinja. Degradirali ste sebe napustivši sličnost s Bogom, sinovstvo Božje i spustili se na razinu životinja jedino vođeni nagonom, stupivši u srodstvo sa Sotonom.
Bili su ljudi i žene. Nanovo su postali "ljudi i žene" po Milosti kao što su bili Prvi i Prva u Zemaljskom Raju.
Ne čita li se u Knjizi Postanka da je Bog čovjeka učinio gospodarom nad svim što bijaše na zemlji, to jest nad svim osim nad Bogom i njegovim anđeoskim slugama ? Ne čita li se da je učinio ženu da bi bila družica mužu u radosti i gospodstvu nad svima živima ? Ne čita li se da su od svega mogli jesti samo ne sa stabla spoznanja Dobra i Zla ? Zašto ? Koji se to smisao krije u riječima "da gospodari"? Koji pak (što se nalazi) u tom stablu spoznanja Dobra i Zla ? Da li ste ikada to iskali, vi koji pitate o tolikim beskorisnim stvarima, a ne znate nikada iskati nebeske istine za svoju dušu ?

Kad bi vaša duša bila živa, rekla bi vam to ona, koja kad je u milosti, slična je cvijetu što ga u rukama drži vaš anđeo, ili cvijetu što ga ljubi sunce i natapa rosa Duha Svetoga, koji ga grije i rasvjetljuje, koji ga zalijeva i ukrasuje nebeskim svjetlom.
Kad biste znali razgovarati s njom, kolike bi vam istine rekla vaša duša, kad biste je ljubili kao onu po kojoj ste slični Bogu, koji je Duh kako je duh i vaša duša. Kakvu biste veliku prijateljicu imali kad biste ljubili svoju dušu umjesto što je mrzite dotle da je ubijate; kako veliku, uzvišenu prijateljicu s kojom biste mogli razgovarati o stvarima Neba, vi koji ste toliko pohlepni za razgovorima i uništavate jedni druge s prijateljstvima, koja ako i nisu nedostojna (koji put i jesu) ipak su skoro uvijek beskorisna i izvrću vam se u ispraznu i škodljivu buku riječi i riječi sasvim zemaljskih.
Nisam li Ja rekao: "Tko me ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i
k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" ?
Duša u milosti posjeduje ljubav, a posjedujući ljubav posjeduje Boga, to jest Oca koji je uzdržava, Sina koji je poučava, Duha koji je rasvjetljuje. Odatle posjeduje Spoznanje, Nauku, Mudrost. Posjeduje Svjetlost. Mislite zato kakve bi uzvišene razgovore mogla voditi s vama vaša duša. To su oni razgovori što su ispunjali tišine zatvora, tišine ćelija, tišine pustinja, tišine soba svetih bolesnika. To su oni razgovori koji su jačali utamničenike u isčekivanju mučeništva, samostance u traženju Istine, pustinjake koji su čeznuli za anticipiranom spoznajom Boga, bolesnike u podnošenju, ali što kažem, u ljubavi prema njihovu križu.

Kad biste znali pitati svoju dušu, ona bi vam rekla da je istinito, ispravno, mnogostrano koliko i sve stvoreno, značenje one riječi "da gospodari" ovo:
"Da čovjek gospodari nad svim. Nad svim svojim trima područjima:
Nad nižim - životinjskim.
Nad srednjim - duševnim.
Nad višim - duhovnim.

I sva tri da ih upravi k jednome cilju: posjedovanju Boga". Posjedovati Ga zasluživši Ga s ovim čvrstim gospodstvom koje drži podložnima sve snage tog ja i čini ih služavkama ovog jedinog cilja: zaslužiti posjedovanje Boga.

Rekla bi vam vaša duša da je Bog bio zabranio spoznanje dobra i zla, jer je dobro badava bio udijelio svojim stvorenjima, a zlo nije želio da ga upoznate, jer je plod sladak nepcu, ali kad njegov sok siđe u krv, u njoj budi ognjicu koja ubija i proizvodi suhi žar, po kojem što više piješ njegov lažni sok toliko više od njega žeđaš.
Vi ćete prigovoriti: "A zašto ga je tu stavio ?" Zašto ? Jer je zlo sila koja se rodila
sama od sebe poput stanovitih grdnih zala u najzdravijem tijelu.

Lucifer bijaše anđeo, najljepši od anđela. Savršen duh, niži jedino od Boga. A ipak se u njegovu svijetlom biću rodila para oholosti koju on nije raspršio, nego ju je dapače njegovao, sažimao, potajno razvijao. I iz ove inkubacije rodilo se Zlo. Ono je bilo prije nego čovjek posta. Bog je bio ovog prokletog začetnika Zla, koji je uprljao Raj,
iz Raja izbacio. Ali on je ostao vječiti začetnik Zla i kako više nije mogao prljati Raja, isprljao je zemlju.

Ono metaforično stablo stoji da pokaže ovu istinu. Bog je bio rekao čovjeku i ženi: "Upoznajte sve zakone i tajne stvorenoga. Ali nemojte mi prigrabiti pravo biti Stvoriteljem čovjeka. Da se razmnoži ljudski rod dostajat će moja ljubav koja će kolati u vama i ne po požudi osjetila već po samom treptaju ljubavi budit će nove Adame ljudskog roda. Sve vam dajem. Samo sebi pridržavam ovu tajnu oblikovanja čovjeka".
Sotona je htio oduzeti čovjeku ovo intelektualno djevičanstvo i sa svojim je zmijskim jezikom golicao i milovao udove i oči Evine, uzbuđujući u njoj reflekse i izoštrene primisli kojih prije nisu imali, jer ih zloća još nije bila zatrovala.
Ona "vidje". I videći htjede iskušati. Tijelo se bilo probudilo ... Oh ! Da je tada zazvala Boga ! Da je potrčala i rekla mu: »Oče ! Bolesna sam. Zmija me je pomilovala
i uznemirenje je u meni«. Otac bi je bio očistio i ozdravio svojim dahom, jer kako joj je bio ulio život mogao joj je iznova uliti nevinost, da zaboravi zmijski otrov i štoviše staviti u nju i odvratnost prema Zmiji, kao što se zbiva s onima koje je zaskočila neka bolest i koji od tog zla ozdravljeni, u sebi nose instinktivnu odbojnost prema njoj.
Ali Eva ne ide k Ocu. Eva se vraća k Zmiji. To uzbuđenje, to golicanje njoj je slatko. "Videći da je plod stabla bio dobar za jelo i lijep za oko i ugodan na izgled, ubra ga
i jela je od njega" .
I "shvati". Sada je već zloća sišla da joj razdire utrobu. Vidje s novim očima i ču
s novim ušima navade (privide) i glasove životinja. I požudila ih je ludom
požudnošću. Sama je započela grijeh. Dovršila ga je s partnerom.

Evo zašto nad ženom visi veća osuda.
I po njoj se čovjek pobunio protiv Boga i po njoj je upoznao razbludnost i smrt.
I po njoj nije više znao gospodariti svojim trima kraljevstvima:
* kraljevstvom duha, jer je dopustio da duh postane neposlušan Bogu;
* kraljevstvom duše, jer je dopustio strastima da njome zavladaju;
* kraljevstvom tijela, jer ga je ponizio do nagonskih zakona životinja.

"Zmija me je prevarila" - reče Eva.
"Žena mi je ponudila plod i ja sam od njeg jeo" - reče Adam.

I trostruka požuda zgrabi odonda tri čovjekova kraljevstva.

Jedino ‘Milost’ uspijeva oslabiti zagrljaje ove nemilosrdne nemani. I, ako je živa, vrlo živa, uzdržavana uvijek sve življom, ... voljom vjernog djeteta, dođe dotle da zadavi neman i da se nema više čega bojati. Ni unutarnjih tirana: tj. tijela i strasti; ni izvanjskih tirana: tj. svijeta i moćnika ovoga svijeta. Ni progonstava. Ni smrti. Baš kako kaže apostol Pavao: "Ničeg se od ovog ne bojim i ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim svoje poslanje i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evandelje Milosti Božje".
Moji su se mučenici držali toga da ispune svoje poslanje i službu primljenu od Mene da posvete svijet i da pruže svjedočanstvo za Evandelje. Ni zašto se drugo nisu brinuli. Po milosti koja je živjela u njima i za koju su se brinuli brigom koju nisu iskazivali ni prema zjenici svojih očiju, ni prema životu, koje su odbacivali s veselom spremnošću znajući da odbacuju propadljive ostatke, da steknu nepropadljivo beskonačne vrijednosti - ponovno su postali: "ljudi i žene", a ne više životinje. I živjeli su i postupali kao ljudi i žene, djeca Oca nebeskoga. Oni, kako kaže Pavao, "nisu žudjeli ni za zlatom, ni za srebrom, ni za ičijim haljinama", nego su se dali oplijeniti i dragovoljno se lišili svakog bogatstva, čak i života "da slijede Mene" na zemlji i na Nebu.

"Svojim su rukama" uvijek kako kaže Apostol, "proviđali potrebno za sebe i za druge", dali su Život sebi i doveli druge u Život. Radeći pomogli su bolesne od one strašne bolesti koja se sastoji u 'živjeti izvan istinske vjere' i sami su sebe potpuno razdali za ovaj cilj dajući ljubav, krv, život, napore, svaku stvar, sjećajući se mojih Riječi koje sam ti rekao prije tri dana: "Dati znači primati", "Davati je bolje nego primati"...

28.10.2012. u 22:11 | 0 Komentara | Print | # | ^

MARIJA PRIKAZANA U HRAMU

Vidim Mariju između oca i majke kako hoda ulicama jeruzalemskim.
Prolaznici se zaustavljaju da pogledaju lijepu Djevojčicu svu obučenu u snježnu bjelinu i zaogrnutu vrlo laganom tkaninom što je po svojim crtežima, grančicama i cvijećem nešto tamnije obojenima na nježnoj podlozi, ona ista što ju je imala Ana na dan svoga Očišćenja. Samo što, dok Ani nije dosezala preko pasa, maloj Mariji pada sve do zemlje i obavija je u lagani i svijetli oblačić posebne miline. Plavetnilo kose spuštene na ramena, bolje, na nježni zatiljak, pokazuje se kroz veoma prozirnu osnovu vela ondje gdje nije ukrašen. Veo podržava na čelu vrlo blijedo-plava vrpca na kojoj su, vrlo vjerojatno djelo majčinih ruku, izvezeni u srebru mali ljiljani.
Haljina, kako rekoh, veoma bijela, spušta se sve do zemlje i kod hodanja jedva joj se vide nožice sa svojim bijelim sandalicama. Ručice su joj nalik na dvije latice magnolije što izlaze iz dugih rukava. Osim plavog kruga vrpce, nema tu ni jedne druge boje. Sva je u bijelom. Čini se da je malena Marija obučena u snijeg.
Joakim ima istu haljinu kao kod Očišćenja, Ana je naprotiv u veoma tamnoj ljubičastoj haljini. Iste je boje i ogrtač koji joj pokriva i glavu. Ona ga je spustila jako na oči. Dva uboga majčina oka, crvena od plača, koja ne bi htjela plakati, a nadasve ne bi htjela da budu viđena kako plaču, ali koja ne mogu ne plakati pod zaštitom plašta. Zaštita koja služi zbog prolaznika i zbog Joakima, kojemu su oči, uostalom uvijek vedre, danas pocrvenjele i bez sjaja od suza koje su već tekle i još teku, i koji jako pognut hoda pod svojim velom svijenim kao turban čija se pokrajna krila spuštaju niz lice. Sad je on, stvarno, stari Joakim ! Tko ga vidi mora pomisliti da je to djed ili pradjed malene, koju on vodi za ruku. Bol što je gubi čini da se ubogom ocu koraci povlače po zemlji, prouzrokuje posustalost u svem njegovu ponašanju što ga čini starijim za dvadeset godina, a lice mu je ne kao u starca, nego kao u bolesnika, toliko je umoran i žalostan, s ustima koja lagano podrhtavaju između dvije bore koje se danas tako ističu s obje strane nosa.
Oboje nastoje sakriti plač. Ali iako bi to oni za mnoge mogli učiniti, ne mogu to za Mariju, koja ih, poradi svoga stasa, vidi odozdo prema gore, te podižući svoju glavicu gleda naizmjence sad oca sad majku. A oni se naprežu svojim drhtavim usnama da joj se smiješe i svaki put kad ih njihova kćerkica gleda i kad se smiješi, oni jače stišću malešne ručice u svojim rukama. Moraju misliti: »Evo još jedan smiješak manje što ga imamo od nje.«
Idu polagano. Usporujući. Čini se kao da bi htjeli produljiti put koliko je najviše moguće. Sve im služi da se zaustave ... Ipak, kraj puta mora doći ! I ovaj ide završetku. Eno tamo, na vrhu ovog zadnjeg dijela ulice što uzlazi, zidina što okružuju Hram. Ana zajeca i još jače stisne ručicu Marijinu.
»Ana, draga, ja sam s tobom !« - reče jedan glas što izlazi iz sjene niskog luka koji se podiže na jednom raskršću ulica. I Elizabeta, koja je sigurno na nju čekala, stiže do nje i privine je na srce. Kako je Ana plakala, reče joj: »Dođi, dođi malo u ovu prijateljsku kuću. Zatim ćemo ići zajedno. Tu je i Zaharija.«
Svi ulaze u sobu, nisku i tamnu, koju osvijetljuje velika vatra. Gospodarica, sigurno prijateljica Elizabetina, ali Ani nepoznata, uljudno se povuče da ne smeta pristiglima.
»Nemoj misliti da sam se pokajala ili da nerado dajem svoje blago Gospodinu« tumači Ana kroz suze ... »Ali srce ... oh ! moje srce kako tuguje, moje staro srce koje se vraća u svoju samoću bez djece ! ... Kad bi šutjela ... «
»Razumijem te, Ano moja ... Ali ti si dobra i Bog će te ojačati u tvojoj samoći. Marija će se moliti za mir svoje mame. Zar ne ?«

Marija miluje ruke majčine i ljubi ih i stavlja ih na lice da bude podragana, a Ana stišće među svoje ruke to lišce i ljubi ga, ljubi. Ne može se zasititi ljubeći ga.

Ulazi Zaharija i pozdravlja: »Mir Gospodnji pravednicima.«
»Da« reče Joakim, »moli se za naš mir, jer naša srca dršću u prinosu kao što je drhtalo Abrahamovo dok je uzlazio na goru, a mi nećemo naći druge žrtve, da otkupimo ovu. Mi toga ne bismo ni željeli; jer smo Bogu vjerni. Ali trpimo, Zaharijo ! Svećeniče Božji, shvati nas i nemoj se sablazniti nad nama.«

»Nikada. Naprotiv, vaša bol kojoj vi ne dopuštate da prekorači dopušteno, da ne postanete nevjerni Bogu, meni je škola kako treba ljubiti Svevišnjega. Ali budite hrabri. Proročica Ana zdušno će se brinuti za taj cvijet Davidov i Aronov. U ovom času Ona je jedini Ljiljan svetoga poroda Davidova u Hramu i s njome će se postupati kao s kraljevskim biserom. Ukoliko se vremena približavaju svršetku i majke ovoga korijena morale bi se brinuti da žrtvuju svoje kćerke Hramu, jer će od jedne djevice Davidove izići Mesija; a ipak zbog oslabljene vjere, prazna su mjesta djevica. Premalo ih je u Hramu, a iz ovoga kraljevskog roda nema nijedne, nakon što je iz njeg izišla Sara Elizejeva, kao zaručnica, prije tri godine. Istina je da do tog roka nedostaje još trideset godina, ali ... Pa dobro, nadamo se da je Marija prva od mnogih djevica Davidovih koja stoji pred Svetom Zavjesom. A zatim ... tko zna ...« Zaharija ne kaže ništa više. Ali zamišljeno gleda Mariju. Zatim nastavlja: »I ja ću također bdjeti nad Njom. Ja sam svećenik i imam ondje unutra vlast kojom ću se poslužiti za ovog andela. I Elizabeta će je često posjećivati ... «
»Oh ! sigurno ! Bog mi je toliko potreban i doći ću i reći to ovoj Djevojčici,
da ona to kaže Vječnome.«
Ana se pribrala. A Elizabeta, da je još više ohrabri, pita: »Nije li to tvoj
zaručnički veo ? Ili si ga isprela od novog bisa (fine tkanine) ?«
»Da, taj je. S Njom ga posvećujem Gospodinu. Više nemam očiju ... A i imetak se smanjio radi poreza i udaraca sudbine ... Nije mi bilo dopušteno upuštati se u velike izdatke. Pobrinula sam se samo za bogatu opremu za vrijeme što će ga ona proboraviti u Kući Božjoj i za kasnije ... jer mislim da je ja neću oblačiti za svadbu ..., a hoću da to uvijek bude ruka njezine mame, iako hladna i nepomična, koja će je opremiti za svadbu i ispresti joj platna i zaručničku odjeću.«
»Oh ! Zašto tako misliš ?!«
»Stara sam, rođakinjo. Nikada se nisam takvom osjetila kao pod ovom boli. Posljednje sam sile svoga života dala ovom cvijetu, da ga nosim i hranim, a sada,
a sada ... razdire me bol što ću je izgubiti i sasvim me uništava.«
»Nemoj tako govoriti, zbog Joakima !«
»Imaš pravo. Nastojat ću živjeti za svoga muža.«
Joakim se pravi da ne čuje, htijući slušati Zahariju, ali je čuo i jako uzdiše
očiju sjajnih od plača.
»Sad smo između treće i šeste ure. Mislim da bi bilo dobro da idemo«
- reče Zaharija.
Ustaju da prebace ogrtače i da pođu. Ali prije nego što izađu Marija klekne
na prag raširenih ruku: mali kerubin koji moli. »Oče ! Majko ! Vaš blagoslov !«
Ne plače mala junakinja. Ali male joj usne dršću i glas, rastrgan unutarnjim jecajima, naliči više nego ikad dršćućem jecaju grlicice. Lišce joj je bljeđe i oko joj ima onaj predani i tužni pogled koji ću, još tužnijeg, gledati na Kalvariji i na Grobu, jer će biti takav da je nećeš moći gledati, a da zbog toga duboko ne trpiš.

Roditelji je blagoslivlju i cjelivaju je. Jedanput, dvaput, deset puta. Ne mogu je se zasititi ... Elizabeta potiho plače i Zaharija je uzbuđen, ma koliko želio to sakriti.
Izlaze. Marija između oca i majke kao i prije. Sprijeda Zaharija sa suprugom. Evo ih unutar zidina Hrama.
»Idem k Velikom Svećeniku. Vi se uspnite do Velikog Pločnika.«
Prolaze preko triju dvorišta i tri natkrita trijema. Evo ih ispod velikog mramornog kockastog zdanja okrunjenog zlatom. Svaka kupola, izbočena kao pola ogromne naranče sjaji se na suncu, koje sada, o podne, pada okomito na veliko dvorište što okružuje sjajnu građevinu i ispunja ogromnu poljanu i široke stepenice što vode u Hram. Samo se portik koji je napram stepeništa, uzduz fasade, nalazi u sjeni, a vrlo visoka vrata od bronca i zlata, sada su još tamnija i svečanija u tolikom svjetlu.
Marija izgleda još snježnija na tom velikom suncu. Evo je na podnožju stepeništa. Izmedu oca i majke. Kako li im je moralo udarati srce ! Elizabeta je uz Anu, ali malo otraga, oko pola koraka. Uz zvuk srebrnih truba vrata se okreću na stožerima, i kao da daju zvuk citare, kad se okreću oko brončanih kuka. Ukazuje se unutrašnjost sa svojim svijećnjacima u pozadini, a jedna povorka dolazi iznutra prema vani. Svečana povorka uz zvuke srebrnih truba i uz oblake tamjana i svjetla.

Evo je na pragu. Sprijeda, onaj koji dolazi, mora da je Veliki Svećenik. Svečan starac, obučen u haljinu od najfinijeg lana, povrh nje kraća tunika, također od lana, a na ovoj jedna vrsta kazule, nesto izmedu kazule i dalmatike, u više boja: grimiz i zlato, ljubičasto i bijelo izmijenjuju se i blistaju kao biseri na suncu; dva prava draga kamena blistaju još življe na ramenima. Možda su kopče sa svojim dragocjenim okovom. Na prsima mu velika pločica ili tablica, što sja od dragog kamenja, visi na zlatnom lancu. I privjesci i ukrasi blistaju se na dnu kratke tunike. Zlato mu se blista iznad čela na kapi koja podsjeća na kapu pravoslavnih svećenika, to je njihova mitra, obla, načinjena nalik na kupolu za razliku od rimokatoličke, koja je šiljata.
Svečana osoba, koja na suncu izgleda još sjajnija, stupa naprijed, sama, do početka stepeništa. Ostali čekaju raspoređeni u krugu izvan vratiju pod sjenovitim hodnikom. Nalijevo je skupina u bijelo obučenih djevojaka s Anom proročicom i druge starješice, sigurno učiteljice.
Veliki Svećenik gleda Malenu i smiješi se. Morala mu se učiniti vrlo malenom na podnožju onog stepeništa dostojnog jednog egipatskog hrama ! Podiže ruke k nebu na molitvu. Svi saginju glave kao poništeni pred veličanstvom svećenika koji razgovara s Veličanstvom Vječnim. Zatim, evo, daje znak Mariji.
I Ona se odvaja od majke i od oca i uzlazi kao očarana. I smiješi se. Smiješi se u sjeni Hrama, ondje gdje se spušta dragocjena Zavjesa ... Sad je gore na stepeništu, kod nogu Velikog Svećenika koji joj polaže ruke na glavu. Žrtva je primljena.
Koju li je čistiju žrtvu Hram ikada imao ?!
Zatim se okrene i držeći joj ruke na ramenima kao da je privodi k žrtveniku, Janjicu bez ljage, vodi je do vratiju Hrama. Prije nego li će je uvesti upita je:
»Marijo Davidova, znaš li svoj zavjet ?«
Na srebrni »da« koji mu odgovori, on povika: »Uđi, onda.
Hodaj u mojoj prisutnosti i budi savršena.«

I Marija uđe i sjena je proguta i četa djevica i učiteljica,
zatim povorka levita uvijek je sve više sakrivaju i odvajaju ...
Nema je više. Sad se i vrata okreću sa svojim melodioznim stožerima.
Otvor, koji dopušta vidjeti povorku što ide prema Svetome, uvijek je sve uži.
Sad je još mala pukotina. Sada ništa više. Zatvorena.

Na zadnji akord zvučnih stožera odgovori jecaj dvaju staraca u jedincatom poviku:
»Marijo ! Kćeri !«; i zatim dva jecaja što jedan drugog zovu:
»Ana !«, »Joakime !«; i završavaju: »Dajmo slavu Gospodinu koji je prima u svoju
Kuću i koji je vodi svojim putem.«

I sve tako završava.

29.09.2012. u 16:44 | 0 Komentara | Print | # | ^

»EVO SAVRŠENE DJEVOJČICE GOLUBINJEG SRCA«

Govori Isus:

»Salomon stavlja u usta Mudrosti: "Tko je malen neka dode k meni". I doista iz pećine, sa zidova svoga grada Vječna je Mudrost govorila Vječnoj Djevojčici: "Dodi k meni". Čeznula je za tim da je ima. Kasnije će Sin Prečiste Djevojčice reći: "Pustite djecu neka dolaze k Meni, jer je takvih kraljevstvo Božje i tko ne postane njima sličan neće imati dijela u mojem Kraljevstvu". Glasovi se hvataju i dok glas s Neba viče maloj Mariji: "Dodi k Meni", glas čovjeka govori i misli na svoju Majku dok to govori: "Dodite k meni ako znate biti maleni".
Uzor vam dajem u svojoj Majci.
Evo savršene Djevojčice jednostavnog i čistog golubinjeg srca, evo One koju godine i veze sa svijetom ne podivljaše u divljaštvu iskvarena, podmukla i lažljiva duha. Jer Ona toga neće. Dodite k Meni gledajuci Mariju.
Ti koja je gledaš reci mi: da li se njezin djetinji pogled mnogo razlikuje od onog što si ga vidjela podno Križa ili u radosti Pedesetnice ili u času kad se spustiše vjeđe na njezine oči kao u gazele za posljednji san ?. Ovdje je nesiguran i začuđen pogled djeteta, zatim će biti začuđen i stidljiv pogled za Navještenja i zatim blažen majke u Betlehemu i zatim poklonstven moje prve uzvišene Učenice, zatim onaj ljute boli Mučene na Golgoti, zatim sjajan pogled pri uskrsnuću i Pedesetnici i na kraju onaj zamagljen od zanosnog sna posljednjeg viđenja. Ali bilo da se otvori za prvi pogled, bilo da se zatvori, umoran, pri posljednjem svjetlu, nakon što je toliko vidio radosti i užasa, oko je vedro, čisto, mirni komadić neba što uvijek jednako sjaji pod Marijinim čelom. Srdžba, laž, oholost,
sjetilnost, mržnja, radoznalost - nikad ga ne okaljaše svojim mračnim oblacima.

Oko je ono što gleda Boga s ljubavlju, bilo da plače bilo da se smije i koje iz ljubavi prema Bogu miluje i prašta i sve podnosi i koje je zbog svoje ljubavi prema Bogu postalo nedohvatljivo napadajima Zla, što se toliko puta služi okom da prodre u srce. Oko čisto, smirujuće, oko koje blagoslivlje, oko što ga imaju čisti, sveti i zaljubljeni u Boga.

Ja rekoh: "Svjetiljka tvog tijela je oko. Ako je oko čisto, čitavo će tvoje tijelo biti osvijetljeno. Ali ako li je oko mutno, čitava tvoja osoba bit će u tami". Sveci su imali takvo oko koje je svjetlo duhu i spasenje tijelu, jer su kroz cijeli život, kao i Marija, samo gledali Boga. Još i više: sjećali su se Boga.

29.09.2012. u 16:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

Bijeg u Egipat

Moj duh vidi slijedeći prizor.
Noć je. Josip spava na svom ležaju u maloj sobici. To je miran san jednog čovjeka koji se odmara od mnogoga rada što ga je izveo u poštenju i marljivosti.
Vidim ga u mraku prostorije koji je jedva prekinut finom zrakom mjesečeva svjetla što prodire kroz pukotinu pritvorenog prozorskog kapka, ne potpuno zatvorenog kao da bi Josipu u maloj sobici bilo pretoplo ili da je on želio taj trak svjetla, da se lakše može ravnati za jutarnjeg osvita i ranije se ustati. Ležeći na stranu smiješi se u snu tko zna kakvoj viziji. Ali smiješak se pretvori u brigu. Kao netko koga pritišće mora, duboko uzdiše i iznenada se probudi.
Sjeda na krevet, trlja oči i gleda unaokolo. Gleda prema prozorčiću odakle dolazi trak svjetla. Duboka je noć, ali on uzima haljinu koja je rastrta na dnu kreveta i dok još uvijek sjedi, navlači je na svoju bijelu tuniku s kratkim rukavima koju nosi na tijelu. Odbaci pokrivače na stranu, traži sandale po podu, koje zatim navlači i steže. Ustane na noge i pođe k vratima nasuprot svome ležaju, ne i onima koja se nalaze uz sami ležaj i što vode u sobu gdje su primljeni Mudraci. Vrškom prsta lagano kuca tako da se jedva čuje tik-tik.
Mora da je čuo poziv da uđe, jer otvara s pažnjom vrata i polagano ih pritvara. Prije nego što je pošao k vratima zapalio je malu uljenu svjetiljku s jednim samo plamenom i time si je svijetlio. Uđe. Ali u sobi malo većoj od njegove i u kojoj je niski krevetić kod jedne kolijevke, svijetli već jedno svjetlo i plamićak što titra u jednom kutu nalik je na zvjezdicu i njezna zlatna svjetla, koja dopušta da se vidi, a da ne smeta onome koji spava.
Ali Marija ne spava. Kleči pokraj kolijevke u svojoj svijetloj odjeći i moli se, bdijući nad Isusom koji mirno spava. Isus u dobi u kojoj sam ga vidjela u viđenju Mudraca. Dijete u dobi od jedne godine po prilici, lijepo, ružičasto i plavo što spava s kovrčastom glavicom upalom u jastuk s jednom stisnutom šakicom ispod vrata.
»Ne spavaš ?« - pita Josip tihim i začudenim glasom. »Zašto ? Zar Isusu nije dobro ?«
»O, ne ! Njemu je dobro. Molim se. Ali sigurno ću kasnije spavati.
Zašto si došao Josipe ?« - Marija pita ostajući na koljenima gdje bijaše.
Josip govori vrlo tiho da ne probudi Djetešce, ali uzbuđenim glasom. »Moramo odmah otići odavde. Ali odmah. Pripravi kovčeg i vreću i stavi unutra koliko stane. Ja ću pripraviti ostalo i nosit ću što više mogu ... U zoru ćemo pobjeći. Učinio bih to i prije, ali moram govoriti s gospodaricom kuće ...« »Ali zašto taj bijeg ?« »Poslije ću ti objasniti bolje. To je zbog Isusa. Jedan mi je anđeo rekao: "Uzmi Dijete i Majku i bježi u Egipat". Ne gubi vremena.
Ja idem pripraviti što mogu.«
Nije potrebno govoriti Mariji da ne gubi vremena. Tek što je čula govoriti o anđelu, o Isusu i o bijegu, shvatila je da je tu pogibelj za njezino Stvorenje i skočila je na noge bjelja u licu od voska, držeći se jednom rukom za srce, puna zebnje. I odmah se počela kretati hitra i lagana i počne spremati odjeću u kovčeg i u veliku vreću što ih je stavila na svoj još netaknuti krevet. Sigurno zabrinuta je, ali ne gubi glave i brižno uređuje stvari, ali uredno. Od vremena do vremena, prolazeći kraj kolijevke, gleda Dijete koje nevino spava.

»Trebaš li pomoći ?« - pita svako toliko Josip provirujući glavom kroz poluotvorena vrata.
»Ne, hvala« - uvijek odgovara Marija.
Samo kad je vreća puna, a mora biti teška, zove Josipa da joj pomogne svezati je i podići je s kreveta. Ali Josip neće da bude potpomagan već čini sam, uzimajući dugi omot i noseći ga u svoju sobicu.
»Da uzmem i pokrivače od vune ?« - pita Marija.
»Uzmi koliko najviše možeš. Ostalo ćemo izgubiti. Ali što više možeš uzmi. Koristit će ti jer ... morat ćemo biti odsutni dugo vremena, Marijo ! ...« Josip to kaže s velikom boli. I kako je Mariji pri duši, možemo zamisliti. Uzdišući složi svoje i Josipove pokrivače i ovaj ih zaveže jednim užetom. »Poplune i madrace ostavit ćemo ovdje« - kaže on dok zajedno vežu pokrivače. »Kad bih i tri magarčića uzeo sa sobom, ne mogu ih pretovariti. Pred nama je dug i težak put, dijelom kroz brda, dijelom kroz pustinju. Isusa dobro pokrij. Noći će u brdima kao i u pustinjama biti hladne. Uzeo sam darove Mudraca, jer ondje će nam biti od velike koristi. Što imam potrošit ću da kupim dva magarčića. Ne možemo ih vratiti natrag i zato ih moram kupiti. Idem odmah, da ne čekam zore. Znam gdje ću ih potražiti. Ti dovrši pripremanje.«
I izlazi. Marija pokupi još po koji predmet i zatim, nakon što je promatrala Isusa, izlazi i vraća se s malim haljinama, koje izgledaju još vlažne, možda su oprane dan prije. Složi ih i zamota u platno i priloži ih drugim stvarima. Više nema ništa. Okrene se unaokolo i opazi u kutu jednu Isusovu igračku: ovčica izrezana od drveta. Uzima je s jecajem i poljubi je. Drvo nosi tragove Isusovih zubića i uši su ovčice sasvim izgrizene. Marija miluje taj predmet bez vrijednosti, od siromašnog bijelog drveta, ali za Nju od velike vrijedno¬sti, jer joj govori o Josipovoj ljubavi prema Isusu i govori joj o njezinom Djetetu. Stavi i to kraj drugih stvari na zatvoreni kovčeg.

Sada stvarno nema više ništa. Samo je Isus u svojoj kolijevci. Marija misli da je dobro pripraviti i Dijete. Ide kolijevci i potrese je malo da probudi Mališana. Ali On samo malo zacvili i okrene se, nastavivši i dalje spavati. Marija ga polagano miluje po kovrčicama.

Isus otvara ustašca da zijevne.
Marija se prigiblje i poljubi ga u obraz. Isus se potpuno probudi. Otvori oči, vidi Mamu
i smiješi se i pruža ručice prema Marijinim prsima.
»Da, ljubavi svoje Mame. Da, mlijeko. Prije običnog vremena ... Ali Ti si uvijek spreman
sisati svoju Mamu, janješce moje sveto !«
Isus se smije igrajući se nožicama izvan pokrivača, mašući s ručicama, s jednom od onih dječjih radosti, tako lijepih pogledu. Upire nožicama o majčin trbuh, zgrči se u luk i stavi svoju plavu glavicu na njezina prsa. Zatim se baci unatrag i smije se, dok mu se ručice hvataju za vrpce što stišću o vrat haljinu Marijinu kušajući da je otvori. U svojoj lanenoj odječici On je prelijep, debeljuškast, ružičast kao cvijet.

Marija se prigne i stojeći tako preko kolijevke kao zaštita, plače i smije se u isto vrijeme, dok Dijete cvrkuće svoje riječi koje su riječi sve dječice i u kojima je čista i ponavljana riječ »mama«. Gleda je, začuđen, videći je da plače. Pruži jednu ručicu prema blistavim tracima suza i smoči ih u milovanju. Pun dražesti nasloni se ponovno na majčina prsa, privine se sasvim na nju i miluje ju ručicama.
Marija ga poljubi u kosu i uzme ga, prisloni oko vrata, sjedne i oblači ga. Evo, odječica od vune je navučena i obuvene su malešne sandalice. Daje mu mlijeko, a Isus pohlepno sisa dobro mlijeko svoje Mame i kad osjeti da mu iz desne dolazi malo, traži lijevu sisu i smije se to čineći, gledajući odozdo svoju Mamu. Zatim opet zaspi na njezinim prsima s obrasčićem ružičastim i okruglim na bijeloj i okrugloj sisi.

Marija polagano ustaje i odloži ga na poplun kreveta. Pokrije ga svojim ogrtačem. Vrati se kolijevci i slaže malene pokrivače zajedno. Razmišlja da li bi bilo dobro uzeti mali madrac. Tako je malen ! Može se uzeti. Stavi ga, zajedno s jastukom k stvarima već stavljenim na kovčeg. I plače nad praznom kolijevkom, siromašna Mama, progonjena u svom Stvorenju.
Vraća se Josip. »Jesi li spremna ? Je li spreman Isus ? Jesi li uzela njegove pokrivače, njegov krevetić ? Kolijevku ne možemo nositi, ali da barem On ima svoj madračić, siromašni Mališan koga hoće ubiti !« »Josipe !« - Marija krikne dok se hvata za Josipovu ruku.
»Da, Marijo, na smrt. Herod ga hoće ubiti ... jer se boji ... za svoje zemaljsko kraljevstvo boji se tog Nevinoga, ona nečista zvijer. Što će učiniti kad shvati da je On pobjegao,
ne znam. Ali, mi ćemo već biti daleko. Ne vjerujem da će se osvetiti tražeći ga sve do Galileje. Već bi mu bilo odviše teško otkriti da smo Galilejci i još manje da smo iz Nazareta
i tko smo, točno uzevši. Osim da mu ne pomogne Sotona da mu zahvali što mu je vjerni sluga. Ali ... ako bi se to dogodilo, Bog će nam svejedno pomoći. Ne plači, Marijo. Vidjeti te kako plačeš to mi je mnogo veća bol od ove što moram ići u progonstvo.«

»Oprosti mi, Josipe ! Ne plačem zbog sebe, niti zbog malo dobra što gubim. Plačem zbog tebe ... Već si se morao toliko žrtvovati. I sada ponovno nećeš imati više ni klijenata, ni kuće. Koliko te stojim, Josipe !« »Koliko ? Ne, Marijo. Ne stojiš me. Tješiš me. Uvijek.
Ne misli na sutra. Imamo bogatstvo Mudraca. Pomoći će nam u prvo vrijeme. Zatim ću naći posao. Pošten i sposoban radnik odmah prokrči put. Vidjela si ovdje. Nemam dosta vremena za posao koji imam.«
»To znam. Ali tko će te izvući iz nostalgije ?«
»A tebe, tko će tebe izvući iz nostalgije za onom kućom koja ti je toliko draga ?«
»Isus. Imajući Njega, imam opet ono što sam tamo imala.«
»I ja, imajući Isusa, imam domovinu koju sam očekivao do pred malo mjeseci. Imam svoga Boga. Vidiš da ništa ne gubim od onoga što mi je iznad svega drago. Dosta je da spasimo Isusa, i onda sve nam ostaje. Pa i onda kad ne bismo smjeli više vidjeti ovo nebo, ova polja, pa ni ona još draža u Galileji, uvijek bismo imali sve, jer ćemo Njega imati. Dodi, Marijo, jer zora već započinje. Vrijeme je da pozdravimo domaćicu i da natovarimo naše stvari. Sve će biti dobro.« Marija, poslušna, ustaje. Zaogrne se u ogrtač, dok Josip dovršava posljednji svežanj i izlazi natovaren njime.

Marija nježno podiže Dijete i zamota ga u jedan od šalova i privine ga na srce. Gleda zidove koji su ih ugostili mjesecima i pogladi ih rukom. Blažena kuća koja je zaslužila da bude ljubljena i blagoslovljena od Marije ! Izlazi. Prelazi kroz Josipovu sobicu, ulazi u veliku sobu. Domaćica, u suzama, ljubi je i pozdravlja i otkrivajući jedan okrajak šala, poljubi u čelo Dijete koje mirno spava. Silaze vanjskim stepenicama.

U prvom svitanju jedva se vidi. U slabom svjetlu vide se tri magareta. Najjači je natovaren kućnim potrepštinama. Ostali su sa sedlom. Josip se prihvaća posla. Dobro učvršćuje kovčeg i svežanj na samaru prvoga. Vidim povezano u svežanj i postavljeno na vreću njegovo oruđe drvodjelca. Još pozdravi i zatim se Marija popne na svoje magare, dok domaćica drži Isusa u naručju i još ga ljubi, zatim ga vraća Mariji. Zajaši i Josip koji je privezao svoga magarca na magare natovareno teretom tako da mu bude slobodno držati Marijina magarčića za uzde.

Bijeg je započeo, dok Betlehem, koji još sanja o fascinantnom prizoru Mudraca,
mirno spava, nesvjestan što ga (sve još) čeka.

I tako prestaje viđenje.

04.07.2012. u 15:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Dobri Pastir

Ja sam Pastir dobri(Ivan 9,35-41 i 10,1-21)

Isus, ušavši u grad kroz Herodova vrata, prolazi njime usmjerujući se prema Tiropeju i četvrti Ofela.
«Hoćemo li poći u Hram ?», - pita Iškarijot. «Da.» «Pazi na ono što činiš !», - upozoravaju ga mnogi. «Zaustavit ću se samo za vrijeme molitve.» «Zadržat će te.» «Ne. Ući ćemo kroz sjeverna vrata i izići kroz južna i neće imati vremena da se organiziraju da bi mi škodili. Osim da je uvijek iza mojih leđa netko koji bdije nada mnom i ukazuje.»
Nitko ne odgovara i Isus nastavlja prema Hramu koji se pokazuje na vrhu brda, kao sablasan u zeleno-žutom svjetlu u tom olovnom zimskom jutru, u kojem je izlazeće sunce samo spomen koji se nastoji držati prisutnim tražeći da se otvori prolaz kroz teške oblake. Uzaludan napor ! Radosni sjaj zore nije sveden nego u blijedi odraz nestvarnog žutila, ne jednoličnog nego kao mrlje pomiješane s tonovima olova sa zelenim venama.
I pod tim svjetlom mramori i zlata Hrama izgledaju blijedi, žalosni, rekla bih turobni kao ruševine koje se izdižu iz jednog predjela smrti.
Isus ga uporno gleda uzlazeći prema zidinama. I gleda lica jutarnjih putnika. Većim dijelom skromni narod: vrtlari, pastiri s malim životinjama za klanje, sluge ili kućanice usmjerene tržnicama. Sav narod koji odlazi šutke, ovijen u plašteve, malo pognut da se obrani od jakog jutarnjeg vjetra. Također i lica izgledaju bljeda od onoga kako su redovito lica te rase. Ta neobična svjetlost ih čini tako zelenkastima ili gotovo bisernima u okrugu obojanih tkanina plašteva, zacijelo ne prikladnima da svojom zelenom, živom ljubičastom, intenzivnom žutom bojom, bace ružičaste odraze na lica. Netko pozdravlja Učitelja, ali se ne zaustavlja. Nije prikladan sat. Prosjaka još tu nema da bi na raskršćima i ispod lukova koji svako malo pokrivaju ulice izvikivali tužne vapaje. Sat i godišnje doba pogoduju slobodi, za Isusa, da ide bez zapreke. Evo ih na zidinama. Ulaze. Idu u Trijem Izraelaca. Mole dok jedan zvuk truba, rekla bih od srebra po njihovoj boji, naviješta zacijelo nešto važno šireći se brdom, dok se miris tamjana blago širi nadilazeći svaki drugi miris manje ugodan koji se može osjetiti na vrhu Morije, zapravo je neprestano, rekla bih: naravni miris mesa koje se ubija i pali na vatri, paljenog brašna, gorućeg ulja koji se gore uvijek zaustavlja, više manje jak, ali je uvijek prisutan u trajnim žrtvama paljenicama.
Odlaze drugim smjerom i počinju biti zapaženi od prvih pohoditelja Hrama, od pripadnika Hramu, od mijenjača novaca i prodavača koji montiraju svoje stolove i svoje ograđene prostore. Ali ih je veoma malo i iznenađenje je takvo da ne znaju reagirati. Među sobom izmjenjuju riječi čuđenja:
«Vratio se je !» «Nije otišao u Galileju kako su govorili.»
«Ali gdje je bio skriven, te nije nađen ni na kakvom mjestu ?»
«Želi ih zaista izazvati.» «Kakav luđak !» «Kakav svetac !», - i tako dalje, prema raspoloženju pojedinaca.

Isus je već izvan Hrama i silazi prema ulici koja ide prema Ofelu, kad li, na križanju dvaju putova koji vode na Sion, susretne slijepca od rođenja, pred kratko ozdravljenog, koji natovaren košarama punim mirisnih jabuka ide veseo, šaleći se s drugim mladićima jednako naprćenim, koji idu u smjeru suprotnom od njega.
Možda bi mladiću prošao nezapažen taj susret jer ne poznaje lica Isusa i lica apostola. Ali Isus pozna lice čudesno ozdravljenog. I zove ga. Sidonija, zvani Bartolmaj, (Bartimej) se okreće i gleda upitno visokog i veličanstvenog čovjeka, makar je obučen skromno, koji ga zove imenom idući prema jednoj uličici.
«Dođi ovamo», - naređuje Isus.
Mladić se približava bez odlaganja svoga tereta, pogledava Isusa i, smatrajući da želi kupiti jabuke, kaže: «Moj gospodar ih je već prodao. Ali ih još imam, ako hoćeš. Lijepe su i dobre. Donesene su jučer iz voćnjaka Šarona. I ako kupiš mnogo, imat ćeš veliki popust, jer ... » Isus se smiješi dižući desnicu da zaustavi govorljivost mladića. I kaže: «Nisam te zvao da kupim jabuke, nego da se razveselim s tobom i s tobom blagoslovim Svevišnjega koji ti je udijelio milost.»
«Oh ! da ! Ja to trajno činim i za svjetlo koje vidim i za rad koji mogu vršiti, pomažući svojem ocu i svojoj majci, konačno. Našao sam dobrog gospodara. Nije Židov, ali je dobar. Židovi me nisu htjeli jer ... jer znaju da sam bio izbačen iz sinagoge», - kaže mladić stavljajući na tlo košare.
«Izbacili su te ? Zašto ? Što si učinio ?» «Ja ništa. Garantiram ti. Gospodin je učinio. On je učinio da u subotu sretnem onog čovjeka koji se zove Mesija i On me je ozdravio, kako vidiš. I zato su me izbacili.» «Onda ‘Onaj koji te je ozdravio u svemu’ nije ti učinio dobru uslugu», - iskušava ga Isus. «Ne govori to, čovječe ! Tvoja riječ je psovka ! Prije svega mi je pokazao da me Bog ljubi, zatim mi je dao vid ... Ti ne znaš što znači "vidjeti" jer si uvijek vidio. Ali netko tko nije nikada gledao ! Oh ! ... To je ... Zajedno s vidom se imaju sve stvari zajedno. Kažem da kada sam progledao, tamo pokraj Siloe, smijao sam se i plakao, ali od radosti, eh ? Plakao sam kako nisam plakao u nesreći. Jcr sam tada shvatio kako je velik i kako dobar Svevišnji. I zatim mogu zaraditi za život i to časnim radom. I zatim ... - ovo je ono čemu se najviše nadam da dobijem po primljenom čudu - nadam se da ću moći susresti čovjeka koji se zove Mesija i njegovog učenika koji me je ...» « I što bi onda učinio ?» «Želio bih ga blagosloviti. Njega i njegovog učenika. I želio bih reći Učitelju, koji sigurno mora dolaziti upravo od Boga, da me uzme za svoga slugu.» «Kako ? Zbog njega si u izopćenju, teško nalaziš posao, možeš i više biti kažnjen i želiš mu služiti ? Ne znaš li da su progonjeni svi oni koji slijede ‘Onoga koji te je ozdravio’ ?» «Eh ! znam ! Ali On je Sin Božji, tako se govori među nama. Koliko god oni gore
(i daje znak prema Hramu) ne žele da se to kaže. I zar ne vrijedi sve napustiti da se služi Njemu ?» «Vjeruješ li, dakle, u Sina Božjega i u njegovu prisutnost u Palestini ?»
«Ja vjerujem. Ali bih ga želio upoznati da vjerujem u Njega ne samo razumom nego čitavim svojim bićem. Ako Ti znaš tko je i gdje se nalazi, kaži mi, da idem k Njemu i vidim ga i potpuno vjerujem u Njega i služim mu.» «Vidio si ga već i nije potrebno da ideš k njemu … Onaj koga vidiš ovog časa i koji s tobom govori, on je Sin Božji.»
Ne bih mogla ustvrditi sa svom sigurnošću, ali mi se učinilo daje govoreći ove riječi Isus imao veoma kratko preobraženje, postajući predivan i rekla bih sav u sjaju. Rekla bih da je za nagraditi poniznog vjernika u Njega i utvrditi ga u njegovoj vjeri, za vrijeme trajanja jednog bljeska, otkrio svoju buduću ljepotu, želim reći onu koju će uzeti poslije Uskrsnuća i sačuvati u Nebu, svoju ljepotu proslavljenog ljudskog stvorenja, proslavljenog tijela i sjedinjenog s neizrecivom ljepotom Savršenosti koja je njegova. Jedan tren, kažem. Bljesak. Ali polutaman ugao, kamo su se povukli na razgovor, ispod luka uličice, rasvjetljuje se neobično nekom svjetlošću koja izlazi iz Isusa i koji, ponavljam, postaje predivan.
Zatim se sve vraća kako je bilo prije, osim mladića koji je sada na zemlji, s licem u prahu i koji se klanja govoreći: « Ja vjerujem, Gospodine, moj Bože ! »
« Ustani. Ja sam došao na svijet da donesem svjetlo i spoznaju Boga i da iskušam ljude i sudim ih. Ovo moje vrijeme je vrijeme biranja, izbora i selekcije. Ja sam došao da čisti srcem i nakanom, ponizni, blagi, ljubitelji pravednosti, milosrđa, mira, oni koji plaču i oni koji znaju dati različitim bogatstvima njihovu stvarnu vrijednost i koji više cijene duhovna bogatstva od materijalnih, da nađu ono za čim njihov duh čezne i oni koji bijahu slijepi, jer su ljudi podigli debele zidine da spriječe Svjetlo, ili spoznaju Boga, da vide i oni koji smatraju da vide da postanu slijepi ...»
« Onda Ti mrziš veliki dio ljudi i nisi dobar kako kažeš da jesi. Kada bi to bio, tražio bi da svi progledaju, a onaj tko već vidi da ne postane slijep», - prekidaju ga neki farizeji nadošli s glavne ulice i približivši se s drugima, oprezno, iza leđa grupe apostola. Isus se okrene i gleda ih. Nije zacijelo sada više preobražen u divnu ljepotu ! To je strogi Isus koji oštro gleda svoje progonitelje svojim safirnim pogledima, a njegov glas više nema zlatnu notu radosti, nego brončanu i kao glas bronce je rezak i strog dok odgovara: « Nisam Ja koji želim da ne vide istinu oni koji se u sadašnjosti protiv nje bore, nego su oni sami koji stavljaju ploče pred svoje zjenice da ne vide. I postaju slijepi po svojoj slobodnoj volji. A Otac me je poslao da dođe do razdiobe i da istinski budu poznati sinovi Svjetla i oni Tame, oni koji hoće vidjeti i oni koji hoće da oslijepe. »
« Jesmo li možda i mi među slijepima ? »
« Kada biste bili i kada biste tražili da vidite, ne biste imali krivnje. Ali jer kažete: "Mi vidimo", a ne želite vidjeti, time griješite. Vaš grijeh ostaje jer ne tražite da vidite, makar ste slijepi. » « A što trebamo vidjeti ? » « Put, Istinu, Život. Slijepac od rođenja kao što je bio ovaj, svojim stapićem uvijek može naći vrata svoje kuće i kretati se njom jer pozna svoju kuću. Ali ako bi bio prenesen na drugo mjesto ne bi mogao ući kroz vrata nove kuće jer ne bi znao gdje se ona nalaze i udario bi u zid. Došlo je vrijeme novog Zakona. Sve se obnavlja i nastaje novi svijet, novi narod, novo kraljevstvo. I sada oni iz prošlih vremena ne poznaju sve ovo. Oni poznaju svoje vrijeme. Oni su kao slijepci dovedeni u novu zemlju gdje je kraljevska kuća Oca, ali za koju ne znaju gdje se nalazi.
Ja sam došao da ih dovedem i uvedem u nju i da vide. Ali Ja sam “sam” Vrata kojima se ulazi u očevu kuću, u Kraljevstvo Božje, u Svjetlo, na Put, u Istinu, u Život. I Ja sam Onaj koji je došao sabrati stado koje je ostalo bez vodstva i dovesti ga u jedan ovčinjak: u onaj Očev. Ja sam vrata Ovčinjaka jer sam ujedno Vrata i Pastir. I tamo ulazim i izlazim kako i kada hoću. I tamo ulazim slobodno i kroz vrata, jer sam pravi Pastir.
Kada dođe netko dati ovcama Božjim druge upute ili ih želi zavesti na krivi put vodeći ih na druga prebivališta i na druge staze, nije dobar Pastir, nego je pastir idol. I tako onaj koji ne ulazi kroz vrata ovčinjaka, nego nastoji ući s druge strane preskačući ogradu, nije pastir nego lopov i ubojica koji ulazi s nakanom da ukrade i ubije, da ukradeni janjci nemaju glasa jadanja i ne privuku pažnju čuvara i pastira. Također i među ovce stada Izraelova nastoje se uvući krivi pastiri da ih zavedu izvan pašnjaka, daleko od pravog Pastira. I tamo ulaze spremni da ih istrgnu od stada na silu i po potrebi također su spremni da ih ubiju i udare na tolike načine, da ne bi govorile očitujući Pastira lukavosti, krivih pastira i da ne viču Bogu da ih zaštiti protiv njihovih protivnika i protivnika Pastira.
Ja sam dobar Pastir i moje ovce me poznaju i poznaju me oni koji su uvijeke vratari pravog Ovčinjaka. Oni su upoznali Mene i moje Ime i rekli su ga da bude poznato u Izraelu i opisali su me i pripremili moje putove i kada se je čuo moj glas, evo mi je i posljednji od njih otvorio vrata govoreći stadu u isčekivanju pravog Pastira, stadu zbijenom uz njegov štap: "Evo ! Ovo je ‘Onaj’ za kojega je rečeno da dolazi poslije mene. Jedan koji ide preda mnom jer je postojao prije mene, a ja ga nisam poznavao. I zato da biste bili spremni prihvatiti ga, došao sam krstiti vodom, da se očituje u Izraelu". I dobre ovce su čule moj glas i kada sam ih po imenu pozvao one su dotrčale i poveo sam ih sa sobom, tako kao što čini pravi pastir poznat ovcama koje ga poznaju po glasu i slijede ga kamo god ide. I kada ih sve izvede ide pred njima i one idu za njim jer ljube glas pastira. Međutim, ne idu za strancem, nego naprotiv, bježe od njega jer ga ne poznaju i boje ga se. Ja, međutim, idem pred svojim ovcama da im pokažem put i da se prvi suočim s pogiblima i da ih označim stadu, koje želim dovesti spaseno u svoje Kraljevstvo.» « Zar nije Izrael više kraljevstvo Božje ? » « Izrael je mjesto odakle narod Božji treba uzići u pravi Jeruzalem i u Kraljevstvo Božje. » « A obećani Mesija, onda ? Onaj Mesija za kojega tvrdiš da si Ti, ne mora li dakle Izraela učiniti trijumfirajućim, slavnim, gospodarom svijeta, podlažući pod svoje žezlo sve narode i osvećujući se, oh ! osvećujući se okrutno svima onima koji su ga držali potčinjenim otkako je narod ? Zar onda ništa od toga nije istinito ? Zar Ti niječeš proroke ? Zar kažeš da su ludi naši rabini ? Ti ... »
« Mesijino kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ono je Kraljevstvo Božje, utemeljeno na Ljubavi. Nije nešto drugo. A Mesija nije kralj naroda i vojska, nego kralj duhova. Od izabranog naroda će doći Mesija, iz kraljevskog roda i posebno od Boga koji ga je rodio i poslao. Od Izraelskog naroda je započelo utemeljenje ‘Kraljevstva Božjega’, proglašenje ‘Zakona ljubavi’, navještaj ‘Radosne vijesti’ o kojoj govori prorok. Ali Mesija će biti Kralj svijeta, Kralj kraljeva i njegovo Kraljevstvo neće imati kraja,
ni granica, ni u vremenu ni u prostoru. Otvorite oči i prihvatite istinu. »
« Nemamo što razumjeti od tvog buncanja. Govoriš riječi bez veze. Govori i odgovaraj
bez prispodoba. Jesi li ili ne Mesija ? »
« I još niste razumjeli ? Rekao sam vam zato da sam Vrata i Pastir. Do sada nitko nije mogao ući u Kraljevstvo Božje jer je ono bilo ograđeno i bez izlaza. Ali sada sam Ja došao i u njemu su napravljena vrata za ulaženje. »
« Oh ! I drugi su rekli da su Mesije, a poslije su prepoznati kao lopovi i buntovnici i ljudska pravda je kaznila njihovu nevaljalost. Tko nam garantira da i Ti nisi kao oni ? Umorni smo što trpimo i što dopuštamo da narod trpi strogost Rima, zahvaljujući lažljivcima koji se nazivaju kraljevima i podižu narod na bunu ! »
« Ne. Nije ispravna vaša tvrdnja. Vi ne želite trpjeti, to je istina. Ali da narod trpi, to vas ne boli. Toliko je to istinito da strogosti onoga koji nad nama gospodari nadodajete vašu strogost, tlačeći s mrskim desetinama i mnogim drugim stvarima mali narod. Tko vam garantira da Ja nisam lopov ? Moja djela. Neću biti Ja koji činim teškom ruku Rima. Nego naprotiv, ako ikada, Ja je olakšavam savjetujući onima koji gospodare i onima kojima se gospodari strpljivost i ljudskost. Barem to. »

Mnogo naroda - jer ga se već mnogo sakupilo i uvijek raste, toliko da je ometan promet na glavnoj ulici, te stoga neki ulaze u male uličice, pod svodove od kojih glas odjekuje - i narod odobrava govoreći: « Dobro je rečeno za desetine ! Istina je ! On savjetuje nama podložnost, a Rimljanima samilost. »
Farizeji, kao uvijek, ogorčeni su zbog odobravanja mnoštva i postaju još zagriženiji u tonu kojim se obraćaju Kristu. « Odgovaraj bez tolikih riječi i dokaži da si Mesija. »
« Uistinu, uistinu Ja vam kažem da to jesam. Ja, jedino Ja sam Vrata Ovčinjaka Nebeskog. Tko ne prolazi kroz Mene ne može ući. Istina je da je bilo krivih Mesija, i drugih će još biti. Ali jedini i pravi Mesija sam Ja. Koliki su do sada došli, nazivajući se takvima, a bili su samo lopovi i razbojnici. I ne samo oni koji su se dali nazivati Mesija od nekolicine njihovih istomišljenika, nego još i drugi koji, a da si i nisu dali to ime, zahtijevaju pak klanjanje koje niti pravom Mesiji nije dano. Tko ima uši da čuje, neka čuje. Ali zapazite. Ali niti krive Mesije, ni krive pastire i učitelje, ovce nisu poslušale, jer je njihov duh osjećao neispravnost njihova glasa koji se je htio pokazati slatkim, a bio je okrutan. Samo jarci su ih slijedili da bi im bili drugovi u lopovštinama. Jarci divlji, neukroćeni, koji ne žele ući u Ovčinjak Božji, pod žezlo pravoga Kralja i Pastira. Jer ovaj, sada, postoji u Izraelu.
I Ovaj koji je Kralj kraljeva postaje Pastir Stada, dok je nekada onaj koji je bio pastir stada postao kraljem i Jedan i drugi dolaze od istog korijena, od onog Jišajevog, kako je rečeno u obećanjima i proroštvima. Krivi pastiri nisu imali iskrene riječi ni djela ohrabrenja. Oni su raspršili i mučili stado, ili su ga prepustili vukovima, ili su ga ubili da izvuku korist prodavajući ga da osiguraju život, ili su mu uskraćivali pašnjake da bi od njih pravili mjesta uživanja i šumice za idole.
Znate li tko su vuci ? To su zle strasti, mane koje su krivi pastiri naučili stado, vršeći ih najprije oni sami. I znate li koje su šumice idola ? To su vlastiti egoizmi pred kojima mnogi pale tamjan. Druge dvije stvari ne trebaju tumačenja jer je i odviše jasan govor. Ali da krivi pastiri tako čine, logično je. Oni su lopovi koji dolaze krasti, ubijati i uništavati, da bi odveli izvan ovčinjaka na nevjerne pašnjake ili da odvedu u krive pašnjake koji nisu nego klaonice. Ali koji dolaze k Meni na sigurnom su i moći će izići da pođu na moje pašnjake, ili ponovno se vratiti da dođu u moj odmor i da budu snažne i tovne od svetih i zdravih sokova. Jer sam Ja zato došao. Da moj narod, moje ovčice, do sada mršave i žalosne, imaju život i to obilni život, mira i veselja. I toliko to hoću da sam došao dati svoj život da moje ovce imaju puni i obilni Život sinova Božjih.
Ja sam Pastir dobri. I pastir, kada je dobar, daje život da obrani svoje ovce od vukova i lopova, dok najamnik, koji ne ljubi ovce nego novac koji dobiva što ih vodi na pašu, ne brine se nego da spasi samoga sebe i uštedu koju ima u krilu i kada vidi kako dolazi vuk ili lopov, bježi, osim da se kasnije vrati i uzme koju ovcu koja je jedva ostala živa od vuka ili izgubljena od lopova, te ubije prvu da je pojede ili proda drugu kao svoju, povećavajući svoju zaradu i govoreći gospodaru, s lažnim suzama, da se niti jedna ovca nije spasila. Što je briga najamnika ako vuk zagrize i rastjera ovce i lopov ih ukrade da bi ih odnio mesaru ? Ali onaj koji je pastir i zna koliko stoji svaka ovca, koliko sati truda, koliko bdjenja, koliko žrtava, ljubi ih i brine se za njih jer su njegovo dobro. Ali Ja sam više od gospodara. Ja sam Spasitelj svojega stada i znam koliko me stoji spasenje i jedne jedine duše i zato sam spreman na sve samo da spasim jednu dušu. Ona mi je povjerena od Oca mojega. Sve duše su mi povjerene s naredbom da spasim što veći broj. Što više ih uspijem izvući smrti duha, tim više će moj Otac biti proslavljen. I zato se Ja borim da ih sve oslobodim od njihovih neprijatelja ili od njihova ‘ja’, od svijeta, od tijela, od đavla i od mojih protivnika koje mi ih otimaju da me rastuže. Ja to činim jer znam Misao svoga Oca. I moj Otac me je poslao da to činim jer zna moju ljubav prema Njemu i prema dušama. Također i ovce mojega stada poznaju Mene i moju ljubav i osjećaju da sam Ja spreman dati svoj život da bi im dao radost.
Imam i drugih ovaca. Ali nisu od ovoga Ovčinjaka. Zato me ne poznaju onakvim kakav Ja jesam i mnoge ne znaju da Ja postojim i tko sam Ja. Ovčice koje mnogima od nas izgledaju gore od divljih koza i smatrane su nedostojnima upoznati Istinu i imati Život i Kraljevstvo. Ipak nije tako. Otac hoće i ove i stoga trebam pristupiti i ovima, dati se upoznati, navijestiti Radosnu vijest, voditi ih na moje pašnjake, sakupiti ih. I one će poslušati moj glas jer će ga konačno uzljubiti. I bit će samo jedan Ovčinjak pod samo jednim Pastirom i Kraljevstvo Božje će biti uspostavljeno na Zemlji, spremno da bude preneseno i prihvaćeno u Nebu, pod mojim žezlom i mojim znakom i mojim pravim Imenom.
Moje pravo Ime ! Ono je samo Meni poznato ! Ali kada broj izabranih bude potpun i kada s hvalospjevima slave sjednu na veliku svadbenu gozbu ‘zaručnika’ sa Zaručnikom, tada će moje Ime biti spoznato od mojih izabranika koji su se po vjernosti prema Njemu posvetili, makar nisu poznavali sav domet i dubinu onoga što znači biti označeni mojim Imenom i biti nagrađeni zbog njihove ljubavi prema Njemu, iako nisu znali kakva ih nagrada očekuje ... Ovo Ja želim dati svojim vjernim ovcama. To što je sama moja
radost ...» Isus baca pogled sjajan od ekstatičkog plača na lica okrenuta prema Njemu, i smiješak Mu treperi na usnama, smiješak tako produhovljen na produhovljenom licu da srsi hvataju mnoštvo koje naslućuje uzdignuće Kristovo u jedno blaženo gledanje i njegovu želju ljubavi da se to izvrši. Dolazi k sebi. Na čas zatvara oči skrivajući otajstvo koje njegova pamet gleda i koje bi oko moglo odviše otkriti i nastavlja: « Zbog toga me ljubi Otac, o moj narode, o moje stado ! Jer zbog tebe, zbog tvojeg vječnog dobra Ja darivam život. Zatim ću ga opet uzeti. Ali najprije ću ga predati da ti imaš život i tvojega Spasitelja za život samoga sebe. I dat ću ga da se ti njime hraniš, mijenjajući se od Pastira u pašu i izvor koji će dati hranu i piće ne kroz četrdeset godina kao za Židove u pustinji, nego kroz čitavo vrijeme progonstva po pustinjama Zemlje. Nitko, u stvari, mi ne oduzima život. Ni oni koji ljubeći me sa svim svojim bićem ne zaslužuju da ga Ja položim za njih, ni oni koji mi ga oduzimaju iz prevelike mržnje i ludog straha. Nitko mi ga ne bi mogao uzeti ako Ja od Sebe ne bih pristao da ga dadem i ako Otac to ne bi dopustio – obuzeti, obadvojica, ludovanjem ljubavi prema grješnom Čovjecanstvu. Sam od ‘Sebe’ ga dajem. I imam vlast uzeti ga natrag kada hoću, budući da nije prikladno da Smrt može gospodariti nad Životom. Zato mi je Otac dao ovu moć i dapače, Otac mi je to naredio da činim. I po mojem životu, prikazanom i žrtvovanom, narodi će postati jedan jedini Narod: moj, nebeski Narod sinova Božjih, pošto se u narodima odijele ovce od jaraca i ovce budu slijedile svoga Pastira u Kraljevstvo Vječnog Života. »

I Isus koji je do tada govorio jako, podglas se okreće Sidoniji, zvanom Bartolmaj, koji je trajno ostao pred Njim sa svojom košarom mirisavih jabuka pred nogama i kaže mu: « Ti si na sve zaboravio radi Mene. Sada ćeš sigurno biti kažnjen i izgubit ćes mjesto. Ne vidiš li ? Ja ti uvijek donosim bol. Zbog Mene si izbačen iz sinagoge i sada ćeš izgubiti gospodara ... » « A što da činim sa svime time, ako imam Tebe ? Ti jedini imaš vrijednost za mene. I ostavljam sve da bih Te slijedio, samo ako mi Ti to dopuštaš. Dopusti jedino da odnesem ovo voće onome koji ga je kupio i zatim sam s Tobom. » « Idimo zajedno. Zatim ćemo otići k tvojem ocu. Jer ti imaš oca i trebaš ga častiti tražeći od njega blagoslov. » « Da, Gospodine. Sve što hoćeš. Ali nauči me mnogo toga jer ne znam ništa, baš ništa, niti čitati ni pisati jer sam bio slijep. »
« Ne budi zabrinut za to. Dobra volja će ti biti škola. »

I uputi se da se vrati na glavnu ulicu dok mnoštvo komentira, raspravlja, svađa se i nesigurno je među različitim mišljenjima koja su uvijek redovita: da li je Isus iz Nazareta opsjednut ili je svetac ? Mnoštvo, nesložno, raspravlja dok se Isus udaljuje.

01.05.2012. u 14:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

ISUSOV ULAZAK U JERUZALEM

Ulazak Isusov u Jeruzalem
Isus stavlja svoju ruku na rame svoje Majke, koja je ustala kada su Ivan i Jakov Alfejev stigli do nje da joj kažu: »Tvoj Sin dolazi«, a onda su se vratili natrag da se priključe svojim kolegama koji polako idu naprijed, razgovarajući, dok su Toma i Andrija otrčali u Betfage da potraže magaricu i magare i dovedu ih k Isusu.
Kroz to vrijeme Isus govori ženama. »Evo nas blizu grada. Ja vam savjetujem da otiđete. I da idete sigurne. Uđite prije Mene u grad. Blizu ‘En Rogela’ su svi pastiri i najpouzdaniji učenici. Naređeno im je da vas prate i štite.«
»I što ... Razgovarale smo s Aserom iz Nazareta i Abelom iz Galilejskog Betlehema pa i sa Salomonom. Došli su sve dovle da uhodare tvoj dolazak. Narod priprema veliku svečanost. I nama se prohtjelo vidjeti ... Vidiš kako se tresu vrhovi maslina ? Nije to vjetar što ih tako ljulja. Nego je to narod koji lomi grane da ih prostru po putu i da te njima zaštite od sunca. A tamo ?! Gledaj, tamo ogoljuju palme od njihovih lepeza. Nalik su na grozdove, a to su ljudi što su se popeli na stabla da beru i beru ... A na obroncima vidi pogurenu djecu kako beru cvijeće. I žene sigurno po vrtovima i cvjetnjacima beru cvjetne vjenčiće i mirisne trave da te pospu cvijećem. Mi smo htjeli vidjeti ... i oponašati Mariju Lazarovu, koja je pokupila sve cvijeće izgaženo tvojom nogom, kada si ulazio u Lazarov vrt« - moli Marija Kleofina u ime svih.
Isus miluje lice svoje stare rođakinje koja naliči na djevojčicu što bi željela vidjeti jednu predstavu i kaže joj: »U velikom mnoštvu ne bi vidjela ništa. Idite naprijed. U kuću Lazarovu, onu što je čuva Matija. Proći ću onuda i vidjet ćete me odozgo.«
»Sine moj ... i … ideš sam ? Zar ne mogu biti uz tebe ?« - kaže Marija podižući vrlo žalosno lice i upirući svoje nebeske oči u svog milog Sina.
»Želio bih te zamoliti da budeš skrivena. Kao golubica u pukotini pećine. Tvoja molitva mi je potrebnija od tvoje prisutnosti, draga Mama !« »Ako je tako, Sine moj, mi ćemo moliti. Sve. Za Tebe.« »Da. Nakon što ga budemo vidjeli gdje prolazi, doći ćete s nama u moju sionsku palaču. A ja ću poslati sluge u Hram, da budu uvijek iza Učitelja, i da bi nam donosili njegove naredbe i vijesti o Njemu« - odluči Marija Lazarova, uvijek hitra da shvati ono što je najbolje da se uradi i da se to uradi bez otezanja. »Imaš pravo, sestro. Premda mi je žao što ga neću pratiti, shvaćam opravdanost naredbe. Uostalom Lazar nam je rekao da se ne protivimo Učitelju ni u kojoj stvari, nego da ga slušamo i u najmanjim sitnicama.
I to ćemo činiti.« »E pa, onda pođite. Vidite ? Putevi postaju življi. Apostoli me upravo sustižu. Idite. Mir bio s vama. Pozvat ću vas kad budem smatrao da je pravi čas. Mama, zbogom. Budi mirna. Bog je s nama«. Poljubi je i otpusti. I poslušne učenice odlaze hitro.
Deset apostola sustižu Isusa. »Poslao si ih naprijed ?« »Da. Gledat će moj ulazak s jedne kuće.« »S koje kuće ?« - pita Juda iz Keriota. »Eh, sada ima već toliko prijateljskih kuća !« kaže Filip. »Ne iz Analijine ?« - uporno ispituje Juda. Isus odgovori niječno i uputi se prema ‘Betfagi’ koja je malo dalje. Već je blizu kada se vraćaju ona dvojica koja su bila poslana uzeti magaricu i magare. Viču: »Našli smo kao što si Ti rekao i dovedosmo ti životinje. Ali gospodar je htio da ih počešlja i ukrasi najboljom ormom, da bi te počastio. A učenici, koji su se pridružili onima što su proveli noć na putovima Betanije, da bi te počastili, hoće da imaju čast da te vode, i mi smo pristali. Činilo nam se da je njihova ljubav zaslužila nagradu.«
»Dobro ste učinili. Pođimo, međutim, naprijed.« »Ima li mnogo učenika?« - pita Bartolomej. »Oh ! Mnoštvo ! Ne može se uopće probiti kroz puteve ‘Betfage’. Zbog toga sam rekao Izaku da povede magarca do Kleonta sirara.« - odgovara Toma.
»Dobro si učinio. Hajdemo sve do one strmine brežuljka i počekajmo malo u sjeni onog drveća.« Idu kamo Isus pokazuje. »Ali mi se udaljujemo ! Ti prelaziš ‘Betfage’ obilazeći
ga s leđa !« - uzviknu Iškariot. »I ako hoću da to učinim, tko mi to može zabraniti ?
Zar sam možda već uznik, da mi nije slobodno ići kuda hoću ? Ili se možda nekome žuri da to postanem, pa se boji da bih mogao pobjeći hvatanju ? I ako bih smatrao
ispravnim da se udaljim na sigurnija mjesta, ima li nekoga tko bi me mogao spriječiti ?“
Isus strijelja svojim očima Izdajicu, koji ne otvara više usta i sleže ramenima kao da bi rekao: »Čini kako ti se sviđa.«
Kruže stvarno iza leđa mjestanca, rekla bih pregrađe samog grada, jer sa zapadne strane baš je sasvim malo udaljeno od grada, jer već je dio padina Maslinika koji okružuje Jeruzalem s istočne strane. Dolje između padina i grada, Cedron blista na travanjskom suncu.
Isus sjeda u onoj zelenoj tišini i sabire se u svojim mislima. Zatim ustaje i ide pravo na rub stijene.
Isus kaže: »Ovdje ćeš staviti viđenje od 31. srpnja 1944; Isus plače nad Jeruzalemom, od fraze za koju sam ti rekao da je početak viđenja.« A zatim mi nanovo počinje pokazivati faze njegovog trijumfalnog ulaska. 30.srpnja. Ne znam kako ću opisati, jer se tako slabo osjećam na srcu, da mogu sjediti samo s velikim naporom. Ali, tako je. Trebam opisati što vidim. Osvjetljuje mi se današnje Evandelje: 9.ned. po Duhovima
S jedne uzvisine iznad Jeruzalema Isus gleda grad koji se stere pred njegovim nogama.
Nije to visok brežuljak. Najviše kao što može biti visok trg sv.Minijata na brdu u Firenzi; ali to je dovoljno da bi oko vladalo nad prostranom površinom kuća i puteva koji uzlaze i silaze gore i dolje po malim uzdignućima tla na kojemu je sagraden Jeruzalem. Ovo je brdo zasigurno mnogo više, ako se uzme najniža razina grada i od Kalvarije, ali je bliže gradskim zidinama od nje. Započinje baš od gradskih zidina i diže se strmo sa strane istih, dok s druge strane blago silazi prema posve zelenom polju koje se prostire prema istoku. Barem mi izgleda istok, ako dobro prosuđujem sunčano svjetlo.
Isus i njegovi su pod krošnjom stabala, u sjeni. Sjede i odmaraju se od pređenog puta. Zatim, Isus ustaje, ostavlja prostor s drvećem gdje su sjedili i ide upravo na sam rub strmine.
Njegov visoki lik ističe se nad prazninom koja ga okružuje. Izgleda još viši, onako uspravan i sam. Drži ruke prekrižene na grudima, na plavom plaštu i gleda ozbiljan, ozbiljan. Apostoli ga promatraju. Ali puštaju ga na miru ne mičući se niti govoreći. Po svoj prilici misle da se je odvojio za molitvu. Ali Isus ne moli. Nakon što je dugo promatrao grad, svaku njegovu četvrt, svaki njegov brežuljak, svaku njegovu pojedinost, ponekad s dugim pogledom na ovu ili onu točku, ponekad s manjom upornošću, Isus zaplaka. Bez drhtaja ili šuma. Suze bujaju u očnim šupljinama, zatim izbijaju i kotrljaju se niz obraze i padaju ... Krupne suze tako šutljive i tako tužne. Kao suze onoga koji zna da mora plakati, sam, bez nade da će ga itko utješiti i shvatiti. Zbog boli koja ne može biti poništena i koja, apsolutno, mora biti podnesena.
Ivanov brat, poradi svog položaja, prvi je zapazio taj plač i priopćuje to ostalima koji, zapanjeni, pogledavaju jedan drugoga.
»Nitko mu od nas nije učinio zlo« - reče jedan, a drugi: »Pa ni od naroda nitko ga nije vrijeđao. U tom mnoštvu nitko mu nije bio neprijatelj.« »Pa zašto onda plače ?« - pita najstariji među svima.
Petar i Ivan zajedno ustanu i prilaze k Učitelju. Misle da je jedina stvar koju treba činiti: dati mu do znanja da ga ljube i pitati ga što mu je. »Učitelju, Ti plačeš ? - kaze Ivan stavljajući svoju glavu na rame Isusu koji je viši od njega za cio vrat i glavu.
A Petar pak obujmi ga rukom oko pojasa, privine ga zagrljajem k sebi i reče mu:
»Što te žalosti, Isuse ? Reci to nama koji te ljubimo.«
Isus prisloni lice na plavu glavu Ivanovu i razrješujući ruke stavlja jednu na rame Petru. Ostaju tako zagrljeni sva trojica u stavu tolike ljubavi. Ali suze nastavljaju teći.
Ivan, koji osjeća da mu kaplju na kosu, ponovno pita: »Zašto plačeš, Učitelju moj ? Možda smo ti mi uzrok muke ?«
I ostali se apostoli pridružiše toj skupini koja ljubi i sa strepnjom očekuju odgovor.
»Ne« - kaže Isus. »Ne vi. Vi ste mi prijatelji, a prijateljstvo kada je iskreno, balzam je i smiješak, nikada plač. Htio bih da mi uvijek ostanete prijatelji.
Pa i sada kada ćemo ući u pokvarenost koja vrije i koja kvari onoga koji nema odlučnu volju da ostane pošten.«
»Gdje idemo, Učitelju ? Zar ne u Jeruzalem ? Mnoštvo te je već s radošću pozdravilo. Želiš li ih razočarati ? Idemo li možda u Samariju zbog kakvog čuda ? Upravo sada, kada je blizu Pasha ?« Pitanja su se nizala istodobno od više njih.
Isus podigne ruke nalažući tišinu, zatim desnicom pokaže na grad. Pokret ruku širok kao u onoga koji sije ispred sebe. I kaže: »On je Pokvarenost. Mi ulazimo u Jeruzalem. Mi tamo ulazimo. I jedino Svevišnji zna kako bih htio posvetiti ga noseći mu Svetost koja dolazi s Neba. Da ga iznova posvetim, njega koji bi trebao biti Sveti Grad. Ali neću mu moći učiniti ništa. Pokvaren je i pokvarenim ostaje. Rijeke syetosti koje izyiru iz živog Hrama, a koje će danima još više izvirati, dok ga ne liše života, neće biti dovoljne da ga otkupe. Doći će k Svetome Samarija i poganski svijet. Na njegovim lažnim hramovima podići će se hramovi istinitog Boga. Srca neznabožaca klanjat će se Kristu. Ali ovaj narod, ovaj grad, bit će mu uvijek neprijateljski, a njegova mržnja dovest će ga do najvećeg grijeha. To se mora dogoditi. Ali jao onima koji će biti oruđe toga zločina. Jao ! ...« Isus uporno gleda Judu koji mu stoji nasuprot.
»To se nama neće nikada dogoditi. Mi smo tvoji apostoli i vjerujemo u Tebe.« Juda bestidno laže i podnosi Isusov pogled bez zbunjenosti. Ostali pridružuju svoje prosvjede. Isus odgovara svima izbjegavajući da izravno odgovori Judi.
»Neka bi Nebo htjelo da budete takvi. Ali u vama još ima mnogo slabosti, a napast bi vas mogla učiniti sličnima onima koji me mrze. Molite mnogo i mnogo bdijte nad sobom. Sotona zna da će biti pobijeđen i želi mi se osvetiti trgajući vas od mene. Sotona je oko sviju vas. Oko mene, da bi me spriječio da činim volju Očevu i da izvršim svoje poslanje. Oko vas, da bi vas učinio svojim robovima. Bdijte ! Unutar onih zidina Sotona će zgrabiti onoga koji ne bude znao biti jak. Onoga za koga će biti prokletstvo što je bio izabran, jer je svoje izabranje upotrijebio za ljudski cilj. Ja sam vas_odabrao za Kraljevstvo nebesko, a ne za_kraljevstvo ovoga svijeta. Imajte to na pameti.
A ti grade, koji želiš svoju propast i nad kojim Ja plačem, znaj da tvoj Krist moli za tvoje otkupljenje. Oh ! Kada bi barem u ovaj čas koji ti preostaje znao doći Onome koji bi bio tvoj mir ! Kada bi barem u ovom času shvatio Ljubav, koja prolazi kroza te i lišio se mržnje koja te čini slijepim i ludim, okrutnim prema tebi samom i prema tvom dobru ! Ali doći će, dan, kad ćeš se sjetiti ovog časa ! Tada već odviše kasno da bi plakao i kajao se ! Ljubav će proći i nestati s tvojih ulica, a ostat će Mržnja koju si ti više volio. I Mržnja će se dići prema tebi i prema tvojoj djeci ! Jer ima se ono što se želi, a mržnja se plaća mržnjom. I neće biti tada mržnje jakih protiv golorukome, nego mržnja protiv mržnje i stoga rat i smrt. Pritješnjen rovovima i vojnicima, malaksat ćeš prije nego budeš razoren i vidjet ćeš kako padaju tvoji sinovi od oružja i od gladi, a oni što preostanu, kako idu u ropstvo i tražit ćeš smilovanje, ali nećeš ga više naći, jer nisi htio upoznati svoje Spasenje.
Plačem, prijatelji, jer imam ljudsko srce, i propast domovine izvlači mi suze. Ali je pravo da se to dogodi, jer pokvarenost, među ovim zidinama, prelazi svaku granicu i privlači Božju kaznu... Jao građanima koji su uzrokom zla domovine ! Jao upravljačima koji su tome glavni uzrok ! Jao onima koji bi trebali_biti sveti da dovedu ostale da budu čestiti, a međutim, oskvrnjuju Kuću svoje službe i same sebe. Dođite ! Ničemu neće koristiti moje djelo. Ali učinimo da još jednom Svjetlo zasja među Tminama !«
Isus silazi, a njegovi ga prate. Brzo ide putem ozbiljna, rekla bih i namrštena lica.
Više ne govori. Ulazi u jednu kućicu na podnožju brežuljka i ne vidim više ništa.
Tek što je Isus ušao u Kuću blagoslivljajući stanovnike, začuje se veselo razlijeganje praporaca i praznički uzvici ..., a odmah zatim pojavi se na vratima mršavo i blijedo lice Izakovo, i vjerni pastir uđe i baca se na tlo pred svojim Gospodinom Isusom.
U okviru širom otvorenih vrata tiskaju se lica i lica, a iza njih se vide i drugi ... Guranje, gnječenje, nastojanje da se učini sebi mjesta. Poneki krik žene, poneki plač djeteta stisnuta usred gužve i poklici pozdrava, svečani uzvici: "Sretnog li dana koji te donosi k nama ! Mir Tebi Gospodine ! Dobro došao, o Učtelju, da nagradiš našu vjernost !"
Isus se podiže na noge i daje znak da će govoriti. Svi šute i čuje se jasan Isusov glas.
»Mir vama ! Nemojte se tiskati. Sada ćemo uzaći zajedno u Hram. Došao sam da bih bio s vama. Mir ! Mir ! Ne nanosite sebi zla. Dajte mjesta, dragi moji ! Dopustite mi da iziđem i slijedite me, jer ćemo zajedno ući u Sveti Grad.«
Narod ‘hoćeš-nećeš’ posluša i učini malo mjesta, toliko da Isus može izaći i zajašiti magare. Jer Isus pokazuje na ždrijebe koje do tada nitko nije jahao i onda bogati hodočasnici, koji se guraju među mnoštvom, prostiru po njegovu putu raskošne ogrtače, a jedan klekne jednim koljenom na zemlju, da bi drugim načinio stepenicu Gospodinu, koji sjeda na hrbat magaretu i put započinje, dok Petar ide s jedne strane Učiteljeve, a Izak s druge, drzeći uzde nepripitomljene životinje, koja ipak ide naprijed mirno, kao da je bila korištena u toj sluzbi, bez ritanja ili preplašenosti od cvijeća što ga bacaju na Isusa, udarajući često životinju po očima i po njeznoj gubici, ili od grana masline i listova palminih kojima mašu ispred i okolo njega, bačenih na zemlju da bi načinili sag od cvijeća, niti od sve jačih poklika: »Hosana, Sinu Davidovu!« - koji se dižu prema vedrom nebu, dok mnoštvo biva sve gušće i povećava se novim pridošlicama. Proći iz ‘Betfage’ uskim i krivudavim puteljcima nije lako, te majke moraju uzeti djecu u naručje, a muškarci zaštićivati žene od suviše jakih sudara, a poneki otac stavlja dijete na rame da mu uzjaši oko vrata i tako ga nosi visoko iznad mnoštva, dok dječji glasići naliče na meketanje jaganjaca ili na cvrkut lastavica, a njihove ručice bacaju cvijeće i listove masline koje im pružaju majke, pa i cjelove blagom Isusu ...
Izišavši iz uskoće maloga sela povorka se sređuje i širi, a mnogi dobrovoljci idu naprijed kao predvodnici da bi oslobodili put, a ostali ih slijede prosipljući po tlu grane, dok neki čovjek prvi baca svoj plašt da bi bio umjesto saga, pa još jedan, pa četvorica, desetorica, stotina, tisuće njih ga oponašaju. I tako se usred puta šareni raznobojna traka od prostrtih haljina i čim Isus prođe, haljine se skupljaju i nose naprijed sa drugima, sa drugima i uvijek cvijeće, grane, palmino lišće s kojima su mahali pa ih bacali i poklici sve jači dižu se unaokolo u čast Kralja Izraelovog, Sina Davidova i njegovom Kraljevstvu.
Stražari na vratima izlaze da vide što se to događa. Ali nije pobuna i oni naslonjeni na svoja koplja stavljaju se postrance i promatraju začudeni ili podrugljivi neobičnu povorku tog Kralja koji jaši na magaretu magaričinu. Lijep kao bog, ponizan kao najsiromašniji među ljudima, blag dijeleći blagoslov ... opkoljen ženama i djecom i muževima bez oružja koji viču: »Mir, mir !« ... tog Kralja koji, prije no što će ući u grad, zaustavlja se za trenutak u razini grobova Hinona i Siloana gdje prebivaju gubavci (mislim da dobro izgovaram ova mjesta gdje sam, drugom zgodom, gledala čudesa nad gubavcima) i upirući se o jedini stremen u kojemu drži svoju nogu, sjedeći na magaretu, ne opkoračke kao na konju, diže se na noge i otvara ruke vičući u smjeru onih užasnih obronaka gdje se pokazuju prestrašena lica i tijela gledajući prema Isusu i izvikuju tužan krik gubavih: »Zaraženi smo !«, - da bi odbio nerazborite koji bi, makar dobro vide Isusa, uzišli i na nagrizene i zaražene stepenice ... Isus progovara: »Tko vjeruje u Mene, neka zazove moje Ime i neka zbog toga bude zdrav !« blagoslivlje i produžuje put, te naređuje Judi iz Keriota: »Kupit ćeš hrane za gubavce i sa Šimunom ćeš im je odnijeti prije večeri.«
Kada povorka uđe pod svod Siloanskih Vrata, a zatim se poput bujice razlije po gradu prolazeći kroz predgrade ‘Ofel’ - u kome je svaka terasa postala kao mali trg u zraku prepuna naroda koji kliče 'hosana' i baca cvijeće i prosipa mirise dolje, na ulicu, nastojeć baciti ih na Učitelja i zrak je zasićen mirisom cvjetova koji umiru pod koracima svjetine i esencija koje se šire zrakom prije nego što padnu u prašinu puta - poklici mnoštva bivaju sve jači i postaju toliko jaki kao da bi svaki vikao u vojnu trubu, jer ih brojni lukovi kojih je pun Jeruzalem uvećavaju neprestanim odjecima. Čujem kako viču, i vjerujem da hoće reći ono što govore evandelisti: »Salem, Salem melkil« (ili malchit: nastojim prenijeti zvuk riječi, ali je teško, jer imaju izgovore što ih mi nemamo)7.
Spisateljica, u 7, dotjeruje tekst na slijedeći način: "Čuje se klicanje. 'Salem, Salem, malkit', s njihovim karakterističinim izgovorom. Ovaj poklik sigurno odgovara onom 'Hosana' i 'Blagoslovljen' što ga donose evandelisti. (U stvari, ovo se podudaranje ne ostvaruje ovdje, jer 'Salem, Salem malkit' su aramejske riječi koje znače: 'Mir, mir, o Kralju'. Ali, spisateljica nije znala hebrejski ili aramejski. Ipak je vjerno prenijela te riječi, iako nije bila u stanju zapisati ih sa sigurnošću i točnošću, te ih ispravno protumačiti
Neprestani povici, koji liče na huku mora u oluji, u koju još nije pala lomljava velikog vala, koji zapljuskuju žale i hridine, koju slijedeći val prihvaća i ponovno diže u novu tutnjavu bez ikakva počinka. Naprosto sam zaglušena od toga ! Parfemi, mirisi, povici, mahanje granama i haljinama, boje, krikovi ... To je prizor koji zapanjuje. Vidim kako se neprestano miješa to mnoštvo, kako se pojavljuju i nestaju poznata lica: svi učenici iz mnogih mjesta Palestine, svi sljedbenici. ... Vidim na trenutak Jaira, vidim Jaju ... dječaka iz Pele (Čini mi se), koji bijaše slijep kao i njegova majka, a koje je Isus ozdravio, vidim starog osamljenog Matiju iz onog mjesta kod Jordana (s istočne obale), kod kojega se Isus sklonio kad je bilo sve pod vodom, vidim Zakeja s njegovim obraćenim prijateljima, vidim starog Ivana iz Nobe skoro sa svim građanima, vidim muža Sare iz Jute ... Ali tko može pamtiti sva ta lica i imena, kad je to kaleidoskop poznatih i nepoznatih lica, koje sam vidjela više puta ill samo jednom ? ... Evo sada lica pastirića blizu Enona i uz njega učenika iz Korozaima koji je ostavio pogreb svoga oca da bi slijedio Isusa. Blizu njega, za jedan trenutak, vidim oca i majku Benjamina iz Kafarnauma s njihovim sinčićem koji skoro da nije pao pod kopita magarčića zbog toga što se bacio naprijed da bi primio Isusovo milovanje. I - na žalost - lica farizeja i pismoznanaca, blijeda od gnjeva zbog ovog trijumfa, koji onako bahati, raskidaju krug ljubavi koji je ovio Isusa i urlaju mu: »Ušutkaj ove lude ! Dozovi ih k pameti ! Samo se Bogu kliče: Hosana ! Reci neka umuknu !« Na što Isus odgovara blago: »Pa kad bih Ja i rekao šute i oni_me poslušali, kamenje bi izvikivalo čudesa Riječi Božje.” Narod i dalje uzvikuje: “Hosana, hosana sinu Davidovu ! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje ! Hosana Njemu i njegovu Kraljevstvu ! Bog je s nama ! Emanuel je došao. Došlo je Kraljevstvo Krista Gospodina. Hosana ! Hosana od Zemlje pa sve do visine Nebesa ! Mir ! Mir, moj Kralju ! Mir i blagoslov Tebi, Kralju sveti ! Mir i slava na Nebesima i na Zemlji ! Slava Bogu zbog njegovog Krista ! Mir ljudima koji ga znaju prihvatiti. Mir na zemlji ljudima dobre volje i slava na Najvišem Nebu, jer je došao čas Gopodinov (a taj posljednji poklik viče jedna zbijena skupina pastira, koji ponavljaju božićni poklik). Osim tih poklika, i to neprestanih, narod iz Palestine pripovijeda hododasnicima iz Dijaspore čudesa što su ih vidjeli i onima koji ne znaju što se to dogada, jer strancu koji je slučajno putem naišao u grad i pita: »Ali tko je Taj ? Što se događa ?« - tumače: »To je Isus ! Isus, Učitelj iz Nazareta u Galileji ! Prorok ! Mesija Gospodnji ! Obećani ! Sveti !«
Iz jedne kuće, a tek su prošli vrata, jer idu sasvim polagano u toj zbrci, izlazi skupina snažnih mladića koji nose visoke mjedene posude pune užarenog ugljevlja s tamjanom što izgara šireci oblake miomirisnog dima. Ovaj gest prihvaćaju i drugi ponavljajući ga i mnogi trče naprijed ili se vraćaju natrag u kuće, da bi uzeli vatre i miomirisnih smola da ih pale u počast Kristu.
Pojavljuje se kuća Analije. Terasa je ukrašena mladim lišćem vinove loze što podrhtava na blagom travanjskom vjetru. S jedne strane terase, prema putu, nalazi se niz djevojaka obučenih u bijelo i s bijelim koprenama. Usred njih je Analija. Sve imaju košarice s ružinim laticama i đurđicama koje već lepršaju zrakom.
»Pozdravljaju te djevice Izraelske, Gospodine !« - kaze Ivan koji se probio i sada je uz bok Isusu, svraćajući njegovu pažnju na vijenac čistoće koji se nagnuo smiješeći se niz ogradu, da bi laticama crvenim kao krv i đurđicama bijelim poput bisera posuo put.
Isus pritegne na trenutak uzde i zaustavi magare. Podigne lice i ruku da blagoslovi onu nevinost zaljubljenu u Njega sve do odricanja od svake zemaljske ljubavi.
I Analija se nagnu i poviče: »Vidjela sam tvoj trijumf, o moj Gospodine ! Uzmi moj život za sveopću tvoju proslavu !« I s vrlo jakim krikom, dok Isus prolazi ispod njezine kuće, pozdravlja ga: »Isuse« ! I drugi krik, različit od prvoga, nadvisuje viku mnoštva. Ali narod, premda ga je čuo, ne zaustavlja se. To je rijeka oduševljenja, rijeka naroda u zanosu koji se ne može zaustaviti. I dok su posljednji valovi ove rijeke još izvan vratiju, prvi se već penju stepenicama što vode u hram.
»Tvoja Majka !« - viče Petar pokazujući na jednu kuću na uglu ulice koja se penje na Moriju i kojom se uputila povorka. I Isus podiže lice da se nasmiješi svojoj Majci koja je tamo gore među vjernim ženama.
Nailazak brojne karavane zaustavlja povorku nekoliko metara nakon što je prošla kuću.
I dok se Isus zadržava s ostalima, milujući djecu koju mu majke pružaju, dotrči neki čovjek
i probija se vičući: »Dajte da prođem ! Jedna žena je mrtva. Jedna djevojka. Iznenada. Majka zove Učitelja. Dajte da prođem ! On ju je već jednom spasio !«
Ljudi mu učine mjesta i čovjek trči do Isusa: »Učitelju, Elizina kći je mrtva. Pozdravila te je s onim povikom, zatim se je nagnula unatrag rekavši: "Ja sam sretna" i izdahnula je. Njezino je srce puklo od velike radosti što te vidjela tako pobjedonosnog. Njezina me je majka vidjela na terasi pored njezine kuće i poslala me da te pozovem. Dodi, Učitelju !«
»Mrtva ! Mrtva Analija ! Pa kako, kad je još jučer bila zdrava, rascvjetana, sretna ?« Apostoli se skupljaju uzbuđeni, pastiri isto tako. Svi su je jučer vidjeli savršeno zdravu. Malo prije vidjeli su je rumenu, nasmijanu ... Ne mogu shvatiti nesreću ... Traže, ispituju pojedinosti ... »Ne znam. Svi ste čuli njezine riječi. Govorila je snažno, sigurno. Zatim sam je vidio kako se naginje unatrag bjelja od haljine svoje i čuh krik majke ... Drugo ne znam.«
»Ne uzbudujte se. Nije mrtva. Pao je jedan cvijet i anđeli su ga Božji pokupili da ga ponesu u krilo Abrahamovo. Uskoro će se zemaljski ljiljan rastvoriti sretan u Raju, zaboravivši zauvijek užas svijeta. Čovječe, reci Elizi da ne oplakuje sudbinu svoga stvorenja. Reci joj da je ona primila veliku milost od Boga, i da će nakon šest dana shvatiti kakvu je milost Bog učinio njezinoj kceri. Ne plačite. Neka nitko ne plače. Njezin je trijumf još veći od moga, jer djevicu prati povorka anđela, da je odvedu u mir pravednika. I to je vječan trijumf koji će se još više povećavati i nikada neće znati za silazak. Zaista vam kažem ... imate razloga da plačete, ali ne zbog Analije, već zbog vas samih. Hajdemo !«
I ponavlja apostolima i onima što ga okružuju: »Pao je jedan cvijet. Ispružio se u miru i nebeski ga anđeli ubraše. Blažena, čista tijelom i srcem, jer će uskoro vidjeti Boga !«
»Ali kako, od čega je umrla, Gospodine ?« - pita Petar koji ne može shvatiti.
»Od ljubavi. Od zanosa. Od beskrajne radosti. Sretna smrt !«
Tko je mnogo naprijed ne zna, tko je mnogo odostraga ne zna. I tako se klicanje nastavlja, iako ovi ovdje u krugu, pored Isusa, zamišljeno šute.
Ivan tu šutnju prekida: »Oh, kako bih želio istu sudbinu prije budućih časova !«
»I ja također« - kaže Izak. »Želio bih vidjeti lice djevojke koja je umrla iz ljubavi prema Tebi ...« »Molim vas da mi žrtvujete svoju želju. Potrebna mi je vaša blizina.«
»Nećemo te ostaviti, Gospodine. Ali onoj majci, zar nijednu utjehu ?« - pita Natanael. »Pobrinut ću se za to ...«
Pred vratima su Hrama. Isus sjaši s magarca, kojeg netko iz Betfage preuzima na čuvanje. Valja imati na umu da se Isus nije zaustavio pri prvim vratima hrama, nego je išao uzduž zidina i zaustavio se tamo na sjevernoj strani, blizu tvrdave Antonije. I tu je sjašio i ušao u Hram kao da baš hoće da ga vide, da se ne sakriva pred vladajućom moći, budući se osjeća nevinim u svakom svome djelu.
U prvom je hramskom dvorištu već obična galama mjenjača i prodavača golubova, vrabaca, janjadi, samo što su sada prodavači ostali na cjedilu, jer su svi otrčali da vide Isusa. A Isus, svečan u svojoj grimiznoj haljini, ulazi i kruži pogledom po onom izložbenom sajmu i po grupi farizeja i pismoznanaca koji ga promatraju ispod jednog trijema.
Njegovo lice sijeva od gnjeva. Skoči u sredinu dvorišta. Iznenadni skok, koji je nalik na let. Let poput plamena, jer plamena je njegova grimizna haljina koja odsijeva na suncu što preplavljuje dvorište. I grmi snažnim glasom: »Van iz kuće Oca moga ! Nije ovo mjesto lihve i trgovine. Pisano je: "Moja kuća zvat će se kuća molitve". Zašto ste je onda prometnuli u špilju razbojničku, ovu kuću u kojoj je prizvano Ime Gospodnje ? Van ! Očistite moju Kuću. Da vam se ne dogodi da vas ošinem gromovima nebeske srdžbe, umjesto da upotrebim bič. Van ! Van odavde razbojnici, varalice, bestidnici, ubojice, svetogrdnici, idolopoklonici najgoreg idolopoklonstva: vlastitog oholog ‘ja’, kvaritelji i lašci. Napolje ! Napolje ! Ili će Svevišnji Bog, Ja vam to kažem, očistiti zauvijek ovo mjesto i osvetit se nad cijelim narodom.« Ne ponavlja šibanje kao nekada, ali videći da se trgovci i mjenjači nećkaju poslušati ga, prilazi najbližoj tezgi i prevrne je, rasipajući novac i vage na zemlju.
Prodavači i mjenjači žure se da izvrše naredbu Isusovu, nakon što su se uvjerili da nema šale. A Isus viče za njima: »I koliko ću puta morati reći da ovo mjesto ne smije biti mjesto nečistoće nego molitve ?« I gleda one od Hrama, koji, pokoravajuć se naredbama velikog svećenika, ne poduzimlju nikakve protumjere.
Očistivši dvorište Isus ide prema trijemovima gdje su se sabrali slijepi, uzeti, nijemi, bogalji i ostali bolesnici koji ga glasno dozivaju. »Što hoćete da vam učinim ?«
»Da progledam, Gospodine ! Da prohodam ! Da moj sin progovori ! Da moja žena ozdravi ! Mi vjerujemo u Tebe, Sine Božji !« »Neka vas Bog usliša.
Ustanite i slavite Gospodina !« Ne liječi, to mnoštvo bolesnika, jednoga po jednoga, nego Širokom kretnjom ruke milost i zdravlje silazi iz nje na nesretnike koji ustaju zdravi s radosnim klicanjem što se miješa s klicanjem mnogobrojne djece koja se tiskaju oko njega ponavljajući: »Slava, slava Sinu Davidovu ! Hosana Isusu Nazarećaninu, Kralju kraljeva i Gospodara !« Farizeji mu s prividnim poštovanjem dovikuju: »Učitelju, čuješ li ih ? Ta djeca govore, što se ne smije govoriti. Ukori ih ! Neka umuknu !« »A zašto ? Nije li možda kralj prorok, kralj moga roda rekao: "U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja da postidiš mrzitelja, zlotvora"? Zar niste čitali ove riječi psalmiste ? Pustite neka me maleni slave. Njima su to prišapnuli njihovi anđeli koji neprestano gledaju Oca moga i poznaju mu tajne i šapću ih ovim nevinima. A sada ostavite me svi da se molim Gospodinu « ... i prolazeći kroz mnoštvo ide u predvorje Izraelaca da se moli ...
A zatim, iziđe kroz druga vrata, prođe tik uz ribnjak Probatik (piscina probatica), izađe iz grada i vrati se na goru Maslinsku. Apostoli su oduševljeni ... Trijumf ih je učinio sigurnima, i zaboraviše, potpuno zaboraviše sve strahove što ih u njima uzbudiše riječi Učiteljeve ... Govore o svemu ... Gore od želje da doznaju o Analiji. Isus ih jedva zadrži da ne idu, uvjeravajući ih da će se On pobrinuti na svoj način ... Gluhi, gluhi, gluhi na svaki glas božanskog upozorenja ... Ljudi, ljudi, ljudi koje jedan poklik 'hosana' navede da
zaborave na sve ...
Isus govori sa slugama Marije Magdalene koji su ga sreli u Hramu, a zatim ih otpušta ...
»A sada kuda ćemo?« - pita Filip. »U kuću Marka Jonina ?« - nadovezuje Ivan.
»Ne. Već na polje Galilejaca. Možda su stigla moja braća i želio bih ih pozdraviti«
- reče Isus. »To ćeš učiniti sutra« - pripominje Tadej. »Dobro je učiniti nešto dok se može učiniti. Podimo k Galilejcima. Bit će im drago vidjeti nas. Vi ćete doznati vijesti o svojim obiteljima. Ja ću vidjeti djecu ...« »A večeras, gdje ćemo spavati ? U gradu ? Na kojem mjestu ? Gdje je tvoja Majka ili kod Ivane ?« - pita Juda Iškarijot.
»Ne znam. Sigurno ne u gradu. Možda opet pod kojim galilejskim šatorom.«
»Ali zašto ?« »Jer sam Galilejac i ljubim svoju Domovinu. Idimo.«
Krenu uzlazeći prema galilejskom polju (kampu) što je na Maslinskoj gori, prema Betaniji, a koje se sve bijeli od šatora na veselom travanjskom suncu.

15.04.2012. u 17:09 | 0 Komentara | Print | # | ^

<	prosinac, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

duhovni sadržaji, meditacije, molitve, zanimljivi duhovni spisi, parabole, recitacije i.t.d.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

SVV.hr
stručno vijeće

V.Maltorta
spjev o Bogo-čovjeku

M.Valtorta2
pjesma o Bogu-čovjeku

Riječ
Duhovna misao

kemija
Gimnazija Karlovac - Kemija

Forum.hr
Monitor.hr
NET.hr