Kršćanska meditacija
Dobri Pastir
Ja sam Pastir dobri(Ivan 9,35-41 i 10,1-21)
Isus, ušavši u grad kroz Herodova vrata, prolazi njime usmjerujući se prema Tiropeju i četvrti Ofela.
«Hoćemo li poći u Hram ?», - pita Iškarijot. «Da.» «Pazi na ono što činiš !», - upozoravaju ga mnogi. «Zaustavit ću se samo za vrijeme molitve.» «Zadržat će te.» «Ne. Ući ćemo kroz sjeverna vrata i izići kroz južna i neće imati vremena da se organiziraju da bi mi škodili. Osim da je uvijek iza mojih leđa netko koji bdije nada mnom i ukazuje.»
Nitko ne odgovara i Isus nastavlja prema Hramu koji se pokazuje na vrhu brda, kao sablasan u zeleno-žutom svjetlu u tom olovnom zimskom jutru, u kojem je izlazeće sunce samo spomen koji se nastoji držati prisutnim tražeći da se otvori prolaz kroz teške oblake. Uzaludan napor ! Radosni sjaj zore nije sveden nego u blijedi odraz nestvarnog žutila, ne jednoličnog nego kao mrlje pomiješane s tonovima olova sa zelenim venama.
I pod tim svjetlom mramori i zlata Hrama izgledaju blijedi, žalosni, rekla bih turobni kao ruševine koje se izdižu iz jednog predjela smrti.
Isus ga uporno gleda uzlazeći prema zidinama. I gleda lica jutarnjih putnika. Većim dijelom skromni narod: vrtlari, pastiri s malim životinjama za klanje, sluge ili kućanice usmjerene tržnicama. Sav narod koji odlazi šutke, ovijen u plašteve, malo pognut da se obrani od jakog jutarnjeg vjetra. Također i lica izgledaju bljeda od onoga kako su redovito lica te rase. Ta neobična svjetlost ih čini tako zelenkastima ili gotovo bisernima u okrugu obojanih tkanina plašteva, zacijelo ne prikladnima da svojom zelenom, živom ljubičastom, intenzivnom žutom bojom, bace ružičaste odraze na lica. Netko pozdravlja Učitelja, ali se ne zaustavlja. Nije prikladan sat. Prosjaka još tu nema da bi na raskršćima i ispod lukova koji svako malo pokrivaju ulice izvikivali tužne vapaje. Sat i godišnje doba pogoduju slobodi, za Isusa, da ide bez zapreke. Evo ih na zidinama. Ulaze. Idu u Trijem Izraelaca. Mole dok jedan zvuk truba, rekla bih od srebra po njihovoj boji, naviješta zacijelo nešto važno šireći se brdom, dok se miris tamjana blago širi nadilazeći svaki drugi miris manje ugodan koji se može osjetiti na vrhu Morije, zapravo je neprestano, rekla bih: naravni miris mesa koje se ubija i pali na vatri, paljenog brašna, gorućeg ulja koji se gore uvijek zaustavlja, više manje jak, ali je uvijek prisutan u trajnim žrtvama paljenicama.
Odlaze drugim smjerom i počinju biti zapaženi od prvih pohoditelja Hrama, od pripadnika Hramu, od mijenjača novaca i prodavača koji montiraju svoje stolove i svoje ograđene prostore. Ali ih je veoma malo i iznenađenje je takvo da ne znaju reagirati. Među sobom izmjenjuju riječi čuđenja:
«Vratio se je !» «Nije otišao u Galileju kako su govorili.»
«Ali gdje je bio skriven, te nije nađen ni na kakvom mjestu ?»
«Želi ih zaista izazvati.» «Kakav luđak !» «Kakav svetac !», - i tako dalje, prema raspoloženju pojedinaca.
Isus je već izvan Hrama i silazi prema ulici koja ide prema Ofelu, kad li, na križanju dvaju putova koji vode na Sion, susretne slijepca od rođenja, pred kratko ozdravljenog, koji natovaren košarama punim mirisnih jabuka ide veseo, šaleći se s drugim mladićima jednako naprćenim, koji idu u smjeru suprotnom od njega.
Možda bi mladiću prošao nezapažen taj susret jer ne poznaje lica Isusa i lica apostola. Ali Isus pozna lice čudesno ozdravljenog. I zove ga. Sidonija, zvani Bartolmaj, (Bartimej) se okreće i gleda upitno visokog i veličanstvenog čovjeka, makar je obučen skromno, koji ga zove imenom idući prema jednoj uličici.
«Dođi ovamo», - naređuje Isus.
Mladić se približava bez odlaganja svoga tereta, pogledava Isusa i, smatrajući da želi kupiti jabuke, kaže: «Moj gospodar ih je već prodao. Ali ih još imam, ako hoćeš. Lijepe su i dobre. Donesene su jučer iz voćnjaka Šarona. I ako kupiš mnogo, imat ćeš veliki popust, jer ... » Isus se smiješi dižući desnicu da zaustavi govorljivost mladića. I kaže: «Nisam te zvao da kupim jabuke, nego da se razveselim s tobom i s tobom blagoslovim Svevišnjega koji ti je udijelio milost.»
«Oh ! da ! Ja to trajno činim i za svjetlo koje vidim i za rad koji mogu vršiti, pomažući svojem ocu i svojoj majci, konačno. Našao sam dobrog gospodara. Nije Židov, ali je dobar. Židovi me nisu htjeli jer ... jer znaju da sam bio izbačen iz sinagoge», - kaže mladić stavljajući na tlo košare.
«Izbacili su te ? Zašto ? Što si učinio ?» «Ja ništa. Garantiram ti. Gospodin je učinio. On je učinio da u subotu sretnem onog čovjeka koji se zove Mesija i On me je ozdravio, kako vidiš. I zato su me izbacili.» «Onda ‘Onaj koji te je ozdravio u svemu’ nije ti učinio dobru uslugu», - iskušava ga Isus. «Ne govori to, čovječe ! Tvoja riječ je psovka ! Prije svega mi je pokazao da me Bog ljubi, zatim mi je dao vid ... Ti ne znaš što znači "vidjeti" jer si uvijek vidio. Ali netko tko nije nikada gledao ! Oh ! ... To je ... Zajedno s vidom se imaju sve stvari zajedno. Kažem da kada sam progledao, tamo pokraj Siloe, smijao sam se i plakao, ali od radosti, eh ? Plakao sam kako nisam plakao u nesreći. Jcr sam tada shvatio kako je velik i kako dobar Svevišnji. I zatim mogu zaraditi za život i to časnim radom. I zatim ... - ovo je ono čemu se najviše nadam da dobijem po primljenom čudu - nadam se da ću moći susresti čovjeka koji se zove Mesija i njegovog učenika koji me je ...» « I što bi onda učinio ?» «Želio bih ga blagosloviti. Njega i njegovog učenika. I želio bih reći Učitelju, koji sigurno mora dolaziti upravo od Boga, da me uzme za svoga slugu.» «Kako ? Zbog njega si u izopćenju, teško nalaziš posao, možeš i više biti kažnjen i želiš mu služiti ? Ne znaš li da su progonjeni svi oni koji slijede ‘Onoga koji te je ozdravio’ ?» «Eh ! znam ! Ali On je Sin Božji, tako se govori među nama. Koliko god oni gore
(i daje znak prema Hramu) ne žele da se to kaže. I zar ne vrijedi sve napustiti da se služi Njemu ?» «Vjeruješ li, dakle, u Sina Božjega i u njegovu prisutnost u Palestini ?»
«Ja vjerujem. Ali bih ga želio upoznati da vjerujem u Njega ne samo razumom nego čitavim svojim bićem. Ako Ti znaš tko je i gdje se nalazi, kaži mi, da idem k Njemu i vidim ga i potpuno vjerujem u Njega i služim mu.» «Vidio si ga već i nije potrebno da ideš k njemu … Onaj koga vidiš ovog časa i koji s tobom govori, on je Sin Božji.»
Ne bih mogla ustvrditi sa svom sigurnošću, ali mi se učinilo daje govoreći ove riječi Isus imao veoma kratko preobraženje, postajući predivan i rekla bih sav u sjaju. Rekla bih da je za nagraditi poniznog vjernika u Njega i utvrditi ga u njegovoj vjeri, za vrijeme trajanja jednog bljeska, otkrio svoju buduću ljepotu, želim reći onu koju će uzeti poslije Uskrsnuća i sačuvati u Nebu, svoju ljepotu proslavljenog ljudskog stvorenja, proslavljenog tijela i sjedinjenog s neizrecivom ljepotom Savršenosti koja je njegova. Jedan tren, kažem. Bljesak. Ali polutaman ugao, kamo su se povukli na razgovor, ispod luka uličice, rasvjetljuje se neobično nekom svjetlošću koja izlazi iz Isusa i koji, ponavljam, postaje predivan.
Zatim se sve vraća kako je bilo prije, osim mladića koji je sada na zemlji, s licem u prahu i koji se klanja govoreći: « Ja vjerujem, Gospodine, moj Bože ! »
« Ustani. Ja sam došao na svijet da donesem svjetlo i spoznaju Boga i da iskušam ljude i sudim ih. Ovo moje vrijeme je vrijeme biranja, izbora i selekcije. Ja sam došao da čisti srcem i nakanom, ponizni, blagi, ljubitelji pravednosti, milosrđa, mira, oni koji plaču i oni koji znaju dati različitim bogatstvima njihovu stvarnu vrijednost i koji više cijene duhovna bogatstva od materijalnih, da nađu ono za čim njihov duh čezne i oni koji bijahu slijepi, jer su ljudi podigli debele zidine da spriječe Svjetlo, ili spoznaju Boga, da vide i oni koji smatraju da vide da postanu slijepi ...»
« Onda Ti mrziš veliki dio ljudi i nisi dobar kako kažeš da jesi. Kada bi to bio, tražio bi da svi progledaju, a onaj tko već vidi da ne postane slijep», - prekidaju ga neki farizeji nadošli s glavne ulice i približivši se s drugima, oprezno, iza leđa grupe apostola. Isus se okrene i gleda ih. Nije zacijelo sada više preobražen u divnu ljepotu ! To je strogi Isus koji oštro gleda svoje progonitelje svojim safirnim pogledima, a njegov glas više nema zlatnu notu radosti, nego brončanu i kao glas bronce je rezak i strog dok odgovara: « Nisam Ja koji želim da ne vide istinu oni koji se u sadašnjosti protiv nje bore, nego su oni sami koji stavljaju ploče pred svoje zjenice da ne vide. I postaju slijepi po svojoj slobodnoj volji. A Otac me je poslao da dođe do razdiobe i da istinski budu poznati sinovi Svjetla i oni Tame, oni koji hoće vidjeti i oni koji hoće da oslijepe. »
« Jesmo li možda i mi među slijepima ? »
« Kada biste bili i kada biste tražili da vidite, ne biste imali krivnje. Ali jer kažete: "Mi vidimo", a ne želite vidjeti, time griješite. Vaš grijeh ostaje jer ne tražite da vidite, makar ste slijepi. » « A što trebamo vidjeti ? » « Put, Istinu, Život. Slijepac od rođenja kao što je bio ovaj, svojim stapićem uvijek može naći vrata svoje kuće i kretati se njom jer pozna svoju kuću. Ali ako bi bio prenesen na drugo mjesto ne bi mogao ući kroz vrata nove kuće jer ne bi znao gdje se ona nalaze i udario bi u zid. Došlo je vrijeme novog Zakona. Sve se obnavlja i nastaje novi svijet, novi narod, novo kraljevstvo. I sada oni iz prošlih vremena ne poznaju sve ovo. Oni poznaju svoje vrijeme. Oni su kao slijepci dovedeni u novu zemlju gdje je kraljevska kuća Oca, ali za koju ne znaju gdje se nalazi.
Ja sam došao da ih dovedem i uvedem u nju i da vide. Ali Ja sam “sam” Vrata kojima se ulazi u očevu kuću, u Kraljevstvo Božje, u Svjetlo, na Put, u Istinu, u Život. I Ja sam Onaj koji je došao sabrati stado koje je ostalo bez vodstva i dovesti ga u jedan ovčinjak: u onaj Očev. Ja sam vrata Ovčinjaka jer sam ujedno Vrata i Pastir. I tamo ulazim i izlazim kako i kada hoću. I tamo ulazim slobodno i kroz vrata, jer sam pravi Pastir.
Kada dođe netko dati ovcama Božjim druge upute ili ih želi zavesti na krivi put vodeći ih na druga prebivališta i na druge staze, nije dobar Pastir, nego je pastir idol. I tako onaj koji ne ulazi kroz vrata ovčinjaka, nego nastoji ući s druge strane preskačući ogradu, nije pastir nego lopov i ubojica koji ulazi s nakanom da ukrade i ubije, da ukradeni janjci nemaju glasa jadanja i ne privuku pažnju čuvara i pastira. Također i među ovce stada Izraelova nastoje se uvući krivi pastiri da ih zavedu izvan pašnjaka, daleko od pravog Pastira. I tamo ulaze spremni da ih istrgnu od stada na silu i po potrebi također su spremni da ih ubiju i udare na tolike načine, da ne bi govorile očitujući Pastira lukavosti, krivih pastira i da ne viču Bogu da ih zaštiti protiv njihovih protivnika i protivnika Pastira.
Ja sam dobar Pastir i moje ovce me poznaju i poznaju me oni koji su uvijeke vratari pravog Ovčinjaka. Oni su upoznali Mene i moje Ime i rekli su ga da bude poznato u Izraelu i opisali su me i pripremili moje putove i kada se je čuo moj glas, evo mi je i posljednji od njih otvorio vrata govoreći stadu u isčekivanju pravog Pastira, stadu zbijenom uz njegov štap: "Evo ! Ovo je ‘Onaj’ za kojega je rečeno da dolazi poslije mene. Jedan koji ide preda mnom jer je postojao prije mene, a ja ga nisam poznavao. I zato da biste bili spremni prihvatiti ga, došao sam krstiti vodom, da se očituje u Izraelu". I dobre ovce su čule moj glas i kada sam ih po imenu pozvao one su dotrčale i poveo sam ih sa sobom, tako kao što čini pravi pastir poznat ovcama koje ga poznaju po glasu i slijede ga kamo god ide. I kada ih sve izvede ide pred njima i one idu za njim jer ljube glas pastira. Međutim, ne idu za strancem, nego naprotiv, bježe od njega jer ga ne poznaju i boje ga se. Ja, međutim, idem pred svojim ovcama da im pokažem put i da se prvi suočim s pogiblima i da ih označim stadu, koje želim dovesti spaseno u svoje Kraljevstvo.» « Zar nije Izrael više kraljevstvo Božje ? » « Izrael je mjesto odakle narod Božji treba uzići u pravi Jeruzalem i u Kraljevstvo Božje. » « A obećani Mesija, onda ? Onaj Mesija za kojega tvrdiš da si Ti, ne mora li dakle Izraela učiniti trijumfirajućim, slavnim, gospodarom svijeta, podlažući pod svoje žezlo sve narode i osvećujući se, oh ! osvećujući se okrutno svima onima koji su ga držali potčinjenim otkako je narod ? Zar onda ništa od toga nije istinito ? Zar Ti niječeš proroke ? Zar kažeš da su ludi naši rabini ? Ti ... »
« Mesijino kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ono je Kraljevstvo Božje, utemeljeno na Ljubavi. Nije nešto drugo. A Mesija nije kralj naroda i vojska, nego kralj duhova. Od izabranog naroda će doći Mesija, iz kraljevskog roda i posebno od Boga koji ga je rodio i poslao. Od Izraelskog naroda je započelo utemeljenje ‘Kraljevstva Božjega’, proglašenje ‘Zakona ljubavi’, navještaj ‘Radosne vijesti’ o kojoj govori prorok. Ali Mesija će biti Kralj svijeta, Kralj kraljeva i njegovo Kraljevstvo neće imati kraja,
ni granica, ni u vremenu ni u prostoru. Otvorite oči i prihvatite istinu. »
« Nemamo što razumjeti od tvog buncanja. Govoriš riječi bez veze. Govori i odgovaraj
bez prispodoba. Jesi li ili ne Mesija ? »
« I još niste razumjeli ? Rekao sam vam zato da sam Vrata i Pastir. Do sada nitko nije mogao ući u Kraljevstvo Božje jer je ono bilo ograđeno i bez izlaza. Ali sada sam Ja došao i u njemu su napravljena vrata za ulaženje. »
« Oh ! I drugi su rekli da su Mesije, a poslije su prepoznati kao lopovi i buntovnici i ljudska pravda je kaznila njihovu nevaljalost. Tko nam garantira da i Ti nisi kao oni ? Umorni smo što trpimo i što dopuštamo da narod trpi strogost Rima, zahvaljujući lažljivcima koji se nazivaju kraljevima i podižu narod na bunu ! »
« Ne. Nije ispravna vaša tvrdnja. Vi ne želite trpjeti, to je istina. Ali da narod trpi, to vas ne boli. Toliko je to istinito da strogosti onoga koji nad nama gospodari nadodajete vašu strogost, tlačeći s mrskim desetinama i mnogim drugim stvarima mali narod. Tko vam garantira da Ja nisam lopov ? Moja djela. Neću biti Ja koji činim teškom ruku Rima. Nego naprotiv, ako ikada, Ja je olakšavam savjetujući onima koji gospodare i onima kojima se gospodari strpljivost i ljudskost. Barem to. »
Mnogo naroda - jer ga se već mnogo sakupilo i uvijek raste, toliko da je ometan promet na glavnoj ulici, te stoga neki ulaze u male uličice, pod svodove od kojih glas odjekuje - i narod odobrava govoreći: « Dobro je rečeno za desetine ! Istina je ! On savjetuje nama podložnost, a Rimljanima samilost. »
Farizeji, kao uvijek, ogorčeni su zbog odobravanja mnoštva i postaju još zagriženiji u tonu kojim se obraćaju Kristu. « Odgovaraj bez tolikih riječi i dokaži da si Mesija. »
« Uistinu, uistinu Ja vam kažem da to jesam. Ja, jedino Ja sam Vrata Ovčinjaka Nebeskog. Tko ne prolazi kroz Mene ne može ući. Istina je da je bilo krivih Mesija, i drugih će još biti. Ali jedini i pravi Mesija sam Ja. Koliki su do sada došli, nazivajući se takvima, a bili su samo lopovi i razbojnici. I ne samo oni koji su se dali nazivati Mesija od nekolicine njihovih istomišljenika, nego još i drugi koji, a da si i nisu dali to ime, zahtijevaju pak klanjanje koje niti pravom Mesiji nije dano. Tko ima uši da čuje, neka čuje. Ali zapazite. Ali niti krive Mesije, ni krive pastire i učitelje, ovce nisu poslušale, jer je njihov duh osjećao neispravnost njihova glasa koji se je htio pokazati slatkim, a bio je okrutan. Samo jarci su ih slijedili da bi im bili drugovi u lopovštinama. Jarci divlji, neukroćeni, koji ne žele ući u Ovčinjak Božji, pod žezlo pravoga Kralja i Pastira. Jer ovaj, sada, postoji u Izraelu.
I Ovaj koji je Kralj kraljeva postaje Pastir Stada, dok je nekada onaj koji je bio pastir stada postao kraljem i Jedan i drugi dolaze od istog korijena, od onog Jišajevog, kako je rečeno u obećanjima i proroštvima. Krivi pastiri nisu imali iskrene riječi ni djela ohrabrenja. Oni su raspršili i mučili stado, ili su ga prepustili vukovima, ili su ga ubili da izvuku korist prodavajući ga da osiguraju život, ili su mu uskraćivali pašnjake da bi od njih pravili mjesta uživanja i šumice za idole.
Znate li tko su vuci ? To su zle strasti, mane koje su krivi pastiri naučili stado, vršeći ih najprije oni sami. I znate li koje su šumice idola ? To su vlastiti egoizmi pred kojima mnogi pale tamjan. Druge dvije stvari ne trebaju tumačenja jer je i odviše jasan govor. Ali da krivi pastiri tako čine, logično je. Oni su lopovi koji dolaze krasti, ubijati i uništavati, da bi odveli izvan ovčinjaka na nevjerne pašnjake ili da odvedu u krive pašnjake koji nisu nego klaonice. Ali koji dolaze k Meni na sigurnom su i moći će izići da pođu na moje pašnjake, ili ponovno se vratiti da dođu u moj odmor i da budu snažne i tovne od svetih i zdravih sokova. Jer sam Ja zato došao. Da moj narod, moje ovčice, do sada mršave i žalosne, imaju život i to obilni život, mira i veselja. I toliko to hoću da sam došao dati svoj život da moje ovce imaju puni i obilni Život sinova Božjih.
Ja sam Pastir dobri. I pastir, kada je dobar, daje život da obrani svoje ovce od vukova i lopova, dok najamnik, koji ne ljubi ovce nego novac koji dobiva što ih vodi na pašu, ne brine se nego da spasi samoga sebe i uštedu koju ima u krilu i kada vidi kako dolazi vuk ili lopov, bježi, osim da se kasnije vrati i uzme koju ovcu koja je jedva ostala živa od vuka ili izgubljena od lopova, te ubije prvu da je pojede ili proda drugu kao svoju, povećavajući svoju zaradu i govoreći gospodaru, s lažnim suzama, da se niti jedna ovca nije spasila. Što je briga najamnika ako vuk zagrize i rastjera ovce i lopov ih ukrade da bi ih odnio mesaru ? Ali onaj koji je pastir i zna koliko stoji svaka ovca, koliko sati truda, koliko bdjenja, koliko žrtava, ljubi ih i brine se za njih jer su njegovo dobro. Ali Ja sam više od gospodara. Ja sam Spasitelj svojega stada i znam koliko me stoji spasenje i jedne jedine duše i zato sam spreman na sve samo da spasim jednu dušu. Ona mi je povjerena od Oca mojega. Sve duše su mi povjerene s naredbom da spasim što veći broj. Što više ih uspijem izvući smrti duha, tim više će moj Otac biti proslavljen. I zato se Ja borim da ih sve oslobodim od njihovih neprijatelja ili od njihova ‘ja’, od svijeta, od tijela, od đavla i od mojih protivnika koje mi ih otimaju da me rastuže. Ja to činim jer znam Misao svoga Oca. I moj Otac me je poslao da to činim jer zna moju ljubav prema Njemu i prema dušama. Također i ovce mojega stada poznaju Mene i moju ljubav i osjećaju da sam Ja spreman dati svoj život da bi im dao radost.
Imam i drugih ovaca. Ali nisu od ovoga Ovčinjaka. Zato me ne poznaju onakvim kakav Ja jesam i mnoge ne znaju da Ja postojim i tko sam Ja. Ovčice koje mnogima od nas izgledaju gore od divljih koza i smatrane su nedostojnima upoznati Istinu i imati Život i Kraljevstvo. Ipak nije tako. Otac hoće i ove i stoga trebam pristupiti i ovima, dati se upoznati, navijestiti Radosnu vijest, voditi ih na moje pašnjake, sakupiti ih. I one će poslušati moj glas jer će ga konačno uzljubiti. I bit će samo jedan Ovčinjak pod samo jednim Pastirom i Kraljevstvo Božje će biti uspostavljeno na Zemlji, spremno da bude preneseno i prihvaćeno u Nebu, pod mojim žezlom i mojim znakom i mojim pravim Imenom.
Moje pravo Ime ! Ono je samo Meni poznato ! Ali kada broj izabranih bude potpun i kada s hvalospjevima slave sjednu na veliku svadbenu gozbu ‘zaručnika’ sa Zaručnikom, tada će moje Ime biti spoznato od mojih izabranika koji su se po vjernosti prema Njemu posvetili, makar nisu poznavali sav domet i dubinu onoga što znači biti označeni mojim Imenom i biti nagrađeni zbog njihove ljubavi prema Njemu, iako nisu znali kakva ih nagrada očekuje ... Ovo Ja želim dati svojim vjernim ovcama. To što je sama moja
radost ...» Isus baca pogled sjajan od ekstatičkog plača na lica okrenuta prema Njemu, i smiješak Mu treperi na usnama, smiješak tako produhovljen na produhovljenom licu da srsi hvataju mnoštvo koje naslućuje uzdignuće Kristovo u jedno blaženo gledanje i njegovu želju ljubavi da se to izvrši. Dolazi k sebi. Na čas zatvara oči skrivajući otajstvo koje njegova pamet gleda i koje bi oko moglo odviše otkriti i nastavlja: « Zbog toga me ljubi Otac, o moj narode, o moje stado ! Jer zbog tebe, zbog tvojeg vječnog dobra Ja darivam život. Zatim ću ga opet uzeti. Ali najprije ću ga predati da ti imaš život i tvojega Spasitelja za život samoga sebe. I dat ću ga da se ti njime hraniš, mijenjajući se od Pastira u pašu i izvor koji će dati hranu i piće ne kroz četrdeset godina kao za Židove u pustinji, nego kroz čitavo vrijeme progonstva po pustinjama Zemlje. Nitko, u stvari, mi ne oduzima život. Ni oni koji ljubeći me sa svim svojim bićem ne zaslužuju da ga Ja položim za njih, ni oni koji mi ga oduzimaju iz prevelike mržnje i ludog straha. Nitko mi ga ne bi mogao uzeti ako Ja od Sebe ne bih pristao da ga dadem i ako Otac to ne bi dopustio – obuzeti, obadvojica, ludovanjem ljubavi prema grješnom Čovjecanstvu. Sam od ‘Sebe’ ga dajem. I imam vlast uzeti ga natrag kada hoću, budući da nije prikladno da Smrt može gospodariti nad Životom. Zato mi je Otac dao ovu moć i dapače, Otac mi je to naredio da činim. I po mojem životu, prikazanom i žrtvovanom, narodi će postati jedan jedini Narod: moj, nebeski Narod sinova Božjih, pošto se u narodima odijele ovce od jaraca i ovce budu slijedile svoga Pastira u Kraljevstvo Vječnog Života. »
I Isus koji je do tada govorio jako, podglas se okreće Sidoniji, zvanom Bartolmaj, koji je trajno ostao pred Njim sa svojom košarom mirisavih jabuka pred nogama i kaže mu: « Ti si na sve zaboravio radi Mene. Sada ćeš sigurno biti kažnjen i izgubit ćes mjesto. Ne vidiš li ? Ja ti uvijek donosim bol. Zbog Mene si izbačen iz sinagoge i sada ćeš izgubiti gospodara ... » « A što da činim sa svime time, ako imam Tebe ? Ti jedini imaš vrijednost za mene. I ostavljam sve da bih Te slijedio, samo ako mi Ti to dopuštaš. Dopusti jedino da odnesem ovo voće onome koji ga je kupio i zatim sam s Tobom. » « Idimo zajedno. Zatim ćemo otići k tvojem ocu. Jer ti imaš oca i trebaš ga častiti tražeći od njega blagoslov. » « Da, Gospodine. Sve što hoćeš. Ali nauči me mnogo toga jer ne znam ništa, baš ništa, niti čitati ni pisati jer sam bio slijep. »
« Ne budi zabrinut za to. Dobra volja će ti biti škola. »
I uputi se da se vrati na glavnu ulicu dok mnoštvo komentira, raspravlja, svađa se i nesigurno je među različitim mišljenjima koja su uvijek redovita: da li je Isus iz Nazareta opsjednut ili je svetac ? Mnoštvo, nesložno, raspravlja dok se Isus udaljuje.
ISUSOV ULAZAK U JERUZALEM
Ulazak Isusov u Jeruzalem
Isus stavlja svoju ruku na rame svoje Majke, koja je ustala kada su Ivan i Jakov Alfejev stigli do nje da joj kažu: »Tvoj Sin dolazi«, a onda su se vratili natrag da se priključe svojim kolegama koji polako idu naprijed, razgovarajući, dok su Toma i Andrija otrčali u Betfage da potraže magaricu i magare i dovedu ih k Isusu.
Kroz to vrijeme Isus govori ženama. »Evo nas blizu grada. Ja vam savjetujem da otiđete. I da idete sigurne. Uđite prije Mene u grad. Blizu ‘En Rogela’ su svi pastiri i najpouzdaniji učenici. Naređeno im je da vas prate i štite.«
»I što ... Razgovarale smo s Aserom iz Nazareta i Abelom iz Galilejskog Betlehema pa i sa Salomonom. Došli su sve dovle da uhodare tvoj dolazak. Narod priprema veliku svečanost. I nama se prohtjelo vidjeti ... Vidiš kako se tresu vrhovi maslina ? Nije to vjetar što ih tako ljulja. Nego je to narod koji lomi grane da ih prostru po putu i da te njima zaštite od sunca. A tamo ?! Gledaj, tamo ogoljuju palme od njihovih lepeza. Nalik su na grozdove, a to su ljudi što su se popeli na stabla da beru i beru ... A na obroncima vidi pogurenu djecu kako beru cvijeće. I žene sigurno po vrtovima i cvjetnjacima beru cvjetne vjenčiće i mirisne trave da te pospu cvijećem. Mi smo htjeli vidjeti ... i oponašati Mariju Lazarovu, koja je pokupila sve cvijeće izgaženo tvojom nogom, kada si ulazio u Lazarov vrt« - moli Marija Kleofina u ime svih.
Isus miluje lice svoje stare rođakinje koja naliči na djevojčicu što bi željela vidjeti jednu predstavu i kaže joj: »U velikom mnoštvu ne bi vidjela ništa. Idite naprijed. U kuću Lazarovu, onu što je čuva Matija. Proći ću onuda i vidjet ćete me odozgo.«
»Sine moj ... i … ideš sam ? Zar ne mogu biti uz tebe ?« - kaže Marija podižući vrlo žalosno lice i upirući svoje nebeske oči u svog milog Sina.
»Želio bih te zamoliti da budeš skrivena. Kao golubica u pukotini pećine. Tvoja molitva mi je potrebnija od tvoje prisutnosti, draga Mama !« »Ako je tako, Sine moj, mi ćemo moliti. Sve. Za Tebe.« »Da. Nakon što ga budemo vidjeli gdje prolazi, doći ćete s nama u moju sionsku palaču. A ja ću poslati sluge u Hram, da budu uvijek iza Učitelja, i da bi nam donosili njegove naredbe i vijesti o Njemu« - odluči Marija Lazarova, uvijek hitra da shvati ono što je najbolje da se uradi i da se to uradi bez otezanja. »Imaš pravo, sestro. Premda mi je žao što ga neću pratiti, shvaćam opravdanost naredbe. Uostalom Lazar nam je rekao da se ne protivimo Učitelju ni u kojoj stvari, nego da ga slušamo i u najmanjim sitnicama.
I to ćemo činiti.« »E pa, onda pođite. Vidite ? Putevi postaju življi. Apostoli me upravo sustižu. Idite. Mir bio s vama. Pozvat ću vas kad budem smatrao da je pravi čas. Mama, zbogom. Budi mirna. Bog je s nama«. Poljubi je i otpusti. I poslušne učenice odlaze hitro.
Deset apostola sustižu Isusa. »Poslao si ih naprijed ?« »Da. Gledat će moj ulazak s jedne kuće.« »S koje kuće ?« - pita Juda iz Keriota. »Eh, sada ima već toliko prijateljskih kuća !« kaže Filip. »Ne iz Analijine ?« - uporno ispituje Juda. Isus odgovori niječno i uputi se prema ‘Betfagi’ koja je malo dalje. Već je blizu kada se vraćaju ona dvojica koja su bila poslana uzeti magaricu i magare. Viču: »Našli smo kao što si Ti rekao i dovedosmo ti životinje. Ali gospodar je htio da ih počešlja i ukrasi najboljom ormom, da bi te počastio. A učenici, koji su se pridružili onima što su proveli noć na putovima Betanije, da bi te počastili, hoće da imaju čast da te vode, i mi smo pristali. Činilo nam se da je njihova ljubav zaslužila nagradu.«
»Dobro ste učinili. Pođimo, međutim, naprijed.« »Ima li mnogo učenika?« - pita Bartolomej. »Oh ! Mnoštvo ! Ne može se uopće probiti kroz puteve ‘Betfage’. Zbog toga sam rekao Izaku da povede magarca do Kleonta sirara.« - odgovara Toma.
»Dobro si učinio. Hajdemo sve do one strmine brežuljka i počekajmo malo u sjeni onog drveća.« Idu kamo Isus pokazuje. »Ali mi se udaljujemo ! Ti prelaziš ‘Betfage’ obilazeći
ga s leđa !« - uzviknu Iškariot. »I ako hoću da to učinim, tko mi to može zabraniti ?
Zar sam možda već uznik, da mi nije slobodno ići kuda hoću ? Ili se možda nekome žuri da to postanem, pa se boji da bih mogao pobjeći hvatanju ? I ako bih smatrao
ispravnim da se udaljim na sigurnija mjesta, ima li nekoga tko bi me mogao spriječiti ?“
Isus strijelja svojim očima Izdajicu, koji ne otvara više usta i sleže ramenima kao da bi rekao: »Čini kako ti se sviđa.«
Kruže stvarno iza leđa mjestanca, rekla bih pregrađe samog grada, jer sa zapadne strane baš je sasvim malo udaljeno od grada, jer već je dio padina Maslinika koji okružuje Jeruzalem s istočne strane. Dolje između padina i grada, Cedron blista na travanjskom suncu.
Isus sjeda u onoj zelenoj tišini i sabire se u svojim mislima. Zatim ustaje i ide pravo na rub stijene.
Isus kaže: »Ovdje ćeš staviti viđenje od 31. srpnja 1944; Isus plače nad Jeruzalemom, od fraze za koju sam ti rekao da je početak viđenja.« A zatim mi nanovo počinje pokazivati faze njegovog trijumfalnog ulaska. 30.srpnja. Ne znam kako ću opisati, jer se tako slabo osjećam na srcu, da mogu sjediti samo s velikim naporom. Ali, tako je. Trebam opisati što vidim. Osvjetljuje mi se današnje Evandelje: 9.ned. po Duhovima
S jedne uzvisine iznad Jeruzalema Isus gleda grad koji se stere pred njegovim nogama.
Nije to visok brežuljak. Najviše kao što može biti visok trg sv.Minijata na brdu u Firenzi; ali to je dovoljno da bi oko vladalo nad prostranom površinom kuća i puteva koji uzlaze i silaze gore i dolje po malim uzdignućima tla na kojemu je sagraden Jeruzalem. Ovo je brdo zasigurno mnogo više, ako se uzme najniža razina grada i od Kalvarije, ali je bliže gradskim zidinama od nje. Započinje baš od gradskih zidina i diže se strmo sa strane istih, dok s druge strane blago silazi prema posve zelenom polju koje se prostire prema istoku. Barem mi izgleda istok, ako dobro prosuđujem sunčano svjetlo.
Isus i njegovi su pod krošnjom stabala, u sjeni. Sjede i odmaraju se od pređenog puta. Zatim, Isus ustaje, ostavlja prostor s drvećem gdje su sjedili i ide upravo na sam rub strmine.
Njegov visoki lik ističe se nad prazninom koja ga okružuje. Izgleda još viši, onako uspravan i sam. Drži ruke prekrižene na grudima, na plavom plaštu i gleda ozbiljan, ozbiljan. Apostoli ga promatraju. Ali puštaju ga na miru ne mičući se niti govoreći. Po svoj prilici misle da se je odvojio za molitvu. Ali Isus ne moli. Nakon što je dugo promatrao grad, svaku njegovu četvrt, svaki njegov brežuljak, svaku njegovu pojedinost, ponekad s dugim pogledom na ovu ili onu točku, ponekad s manjom upornošću, Isus zaplaka. Bez drhtaja ili šuma. Suze bujaju u očnim šupljinama, zatim izbijaju i kotrljaju se niz obraze i padaju ... Krupne suze tako šutljive i tako tužne. Kao suze onoga koji zna da mora plakati, sam, bez nade da će ga itko utješiti i shvatiti. Zbog boli koja ne može biti poništena i koja, apsolutno, mora biti podnesena.
Ivanov brat, poradi svog položaja, prvi je zapazio taj plač i priopćuje to ostalima koji, zapanjeni, pogledavaju jedan drugoga.
»Nitko mu od nas nije učinio zlo« - reče jedan, a drugi: »Pa ni od naroda nitko ga nije vrijeđao. U tom mnoštvu nitko mu nije bio neprijatelj.« »Pa zašto onda plače ?« - pita najstariji među svima.
Petar i Ivan zajedno ustanu i prilaze k Učitelju. Misle da je jedina stvar koju treba činiti: dati mu do znanja da ga ljube i pitati ga što mu je. »Učitelju, Ti plačeš ? - kaze Ivan stavljajući svoju glavu na rame Isusu koji je viši od njega za cio vrat i glavu.
A Petar pak obujmi ga rukom oko pojasa, privine ga zagrljajem k sebi i reče mu:
»Što te žalosti, Isuse ? Reci to nama koji te ljubimo.«
Isus prisloni lice na plavu glavu Ivanovu i razrješujući ruke stavlja jednu na rame Petru. Ostaju tako zagrljeni sva trojica u stavu tolike ljubavi. Ali suze nastavljaju teći.
Ivan, koji osjeća da mu kaplju na kosu, ponovno pita: »Zašto plačeš, Učitelju moj ? Možda smo ti mi uzrok muke ?«
I ostali se apostoli pridružiše toj skupini koja ljubi i sa strepnjom očekuju odgovor.
»Ne« - kaže Isus. »Ne vi. Vi ste mi prijatelji, a prijateljstvo kada je iskreno, balzam je i smiješak, nikada plač. Htio bih da mi uvijek ostanete prijatelji.
Pa i sada kada ćemo ući u pokvarenost koja vrije i koja kvari onoga koji nema odlučnu volju da ostane pošten.«
»Gdje idemo, Učitelju ? Zar ne u Jeruzalem ? Mnoštvo te je već s radošću pozdravilo. Želiš li ih razočarati ? Idemo li možda u Samariju zbog kakvog čuda ? Upravo sada, kada je blizu Pasha ?« Pitanja su se nizala istodobno od više njih.
Isus podigne ruke nalažući tišinu, zatim desnicom pokaže na grad. Pokret ruku širok kao u onoga koji sije ispred sebe. I kaže: »On je Pokvarenost. Mi ulazimo u Jeruzalem. Mi tamo ulazimo. I jedino Svevišnji zna kako bih htio posvetiti ga noseći mu Svetost koja dolazi s Neba. Da ga iznova posvetim, njega koji bi trebao biti Sveti Grad. Ali neću mu moći učiniti ništa. Pokvaren je i pokvarenim ostaje. Rijeke syetosti koje izyiru iz živog Hrama, a koje će danima još više izvirati, dok ga ne liše života, neće biti dovoljne da ga otkupe. Doći će k Svetome Samarija i poganski svijet. Na njegovim lažnim hramovima podići će se hramovi istinitog Boga. Srca neznabožaca klanjat će se Kristu. Ali ovaj narod, ovaj grad, bit će mu uvijek neprijateljski, a njegova mržnja dovest će ga do najvećeg grijeha. To se mora dogoditi. Ali jao onima koji će biti oruđe toga zločina. Jao ! ...« Isus uporno gleda Judu koji mu stoji nasuprot.
»To se nama neće nikada dogoditi. Mi smo tvoji apostoli i vjerujemo u Tebe.« Juda bestidno laže i podnosi Isusov pogled bez zbunjenosti. Ostali pridružuju svoje prosvjede. Isus odgovara svima izbjegavajući da izravno odgovori Judi.
»Neka bi Nebo htjelo da budete takvi. Ali u vama još ima mnogo slabosti, a napast bi vas mogla učiniti sličnima onima koji me mrze. Molite mnogo i mnogo bdijte nad sobom. Sotona zna da će biti pobijeđen i želi mi se osvetiti trgajući vas od mene. Sotona je oko sviju vas. Oko mene, da bi me spriječio da činim volju Očevu i da izvršim svoje poslanje. Oko vas, da bi vas učinio svojim robovima. Bdijte ! Unutar onih zidina Sotona će zgrabiti onoga koji ne bude znao biti jak. Onoga za koga će biti prokletstvo što je bio izabran, jer je svoje izabranje upotrijebio za ljudski cilj. Ja sam vas_odabrao za Kraljevstvo nebesko, a ne za_kraljevstvo ovoga svijeta. Imajte to na pameti.
A ti grade, koji želiš svoju propast i nad kojim Ja plačem, znaj da tvoj Krist moli za tvoje otkupljenje. Oh ! Kada bi barem u ovaj čas koji ti preostaje znao doći Onome koji bi bio tvoj mir ! Kada bi barem u ovom času shvatio Ljubav, koja prolazi kroza te i lišio se mržnje koja te čini slijepim i ludim, okrutnim prema tebi samom i prema tvom dobru ! Ali doći će, dan, kad ćeš se sjetiti ovog časa ! Tada već odviše kasno da bi plakao i kajao se ! Ljubav će proći i nestati s tvojih ulica, a ostat će Mržnja koju si ti više volio. I Mržnja će se dići prema tebi i prema tvojoj djeci ! Jer ima se ono što se želi, a mržnja se plaća mržnjom. I neće biti tada mržnje jakih protiv golorukome, nego mržnja protiv mržnje i stoga rat i smrt. Pritješnjen rovovima i vojnicima, malaksat ćeš prije nego budeš razoren i vidjet ćeš kako padaju tvoji sinovi od oružja i od gladi, a oni što preostanu, kako idu u ropstvo i tražit ćeš smilovanje, ali nećeš ga više naći, jer nisi htio upoznati svoje Spasenje.
Plačem, prijatelji, jer imam ljudsko srce, i propast domovine izvlači mi suze. Ali je pravo da se to dogodi, jer pokvarenost, među ovim zidinama, prelazi svaku granicu i privlači Božju kaznu... Jao građanima koji su uzrokom zla domovine ! Jao upravljačima koji su tome glavni uzrok ! Jao onima koji bi trebali_biti sveti da dovedu ostale da budu čestiti, a međutim, oskvrnjuju Kuću svoje službe i same sebe. Dođite ! Ničemu neće koristiti moje djelo. Ali učinimo da još jednom Svjetlo zasja među Tminama !«
Isus silazi, a njegovi ga prate. Brzo ide putem ozbiljna, rekla bih i namrštena lica.
Više ne govori. Ulazi u jednu kućicu na podnožju brežuljka i ne vidim više ništa.
Tek što je Isus ušao u Kuću blagoslivljajući stanovnike, začuje se veselo razlijeganje praporaca i praznički uzvici ..., a odmah zatim pojavi se na vratima mršavo i blijedo lice Izakovo, i vjerni pastir uđe i baca se na tlo pred svojim Gospodinom Isusom.
U okviru širom otvorenih vrata tiskaju se lica i lica, a iza njih se vide i drugi ... Guranje, gnječenje, nastojanje da se učini sebi mjesta. Poneki krik žene, poneki plač djeteta stisnuta usred gužve i poklici pozdrava, svečani uzvici: "Sretnog li dana koji te donosi k nama ! Mir Tebi Gospodine ! Dobro došao, o Učtelju, da nagradiš našu vjernost !"
Isus se podiže na noge i daje znak da će govoriti. Svi šute i čuje se jasan Isusov glas.
»Mir vama ! Nemojte se tiskati. Sada ćemo uzaći zajedno u Hram. Došao sam da bih bio s vama. Mir ! Mir ! Ne nanosite sebi zla. Dajte mjesta, dragi moji ! Dopustite mi da iziđem i slijedite me, jer ćemo zajedno ući u Sveti Grad.«
Narod ‘hoćeš-nećeš’ posluša i učini malo mjesta, toliko da Isus može izaći i zajašiti magare. Jer Isus pokazuje na ždrijebe koje do tada nitko nije jahao i onda bogati hodočasnici, koji se guraju među mnoštvom, prostiru po njegovu putu raskošne ogrtače, a jedan klekne jednim koljenom na zemlju, da bi drugim načinio stepenicu Gospodinu, koji sjeda na hrbat magaretu i put započinje, dok Petar ide s jedne strane Učiteljeve, a Izak s druge, drzeći uzde nepripitomljene životinje, koja ipak ide naprijed mirno, kao da je bila korištena u toj sluzbi, bez ritanja ili preplašenosti od cvijeća što ga bacaju na Isusa, udarajući često životinju po očima i po njeznoj gubici, ili od grana masline i listova palminih kojima mašu ispred i okolo njega, bačenih na zemlju da bi načinili sag od cvijeća, niti od sve jačih poklika: »Hosana, Sinu Davidovu!« - koji se dižu prema vedrom nebu, dok mnoštvo biva sve gušće i povećava se novim pridošlicama. Proći iz ‘Betfage’ uskim i krivudavim puteljcima nije lako, te majke moraju uzeti djecu u naručje, a muškarci zaštićivati žene od suviše jakih sudara, a poneki otac stavlja dijete na rame da mu uzjaši oko vrata i tako ga nosi visoko iznad mnoštva, dok dječji glasići naliče na meketanje jaganjaca ili na cvrkut lastavica, a njihove ručice bacaju cvijeće i listove masline koje im pružaju majke, pa i cjelove blagom Isusu ...
Izišavši iz uskoće maloga sela povorka se sređuje i širi, a mnogi dobrovoljci idu naprijed kao predvodnici da bi oslobodili put, a ostali ih slijede prosipljući po tlu grane, dok neki čovjek prvi baca svoj plašt da bi bio umjesto saga, pa još jedan, pa četvorica, desetorica, stotina, tisuće njih ga oponašaju. I tako se usred puta šareni raznobojna traka od prostrtih haljina i čim Isus prođe, haljine se skupljaju i nose naprijed sa drugima, sa drugima i uvijek cvijeće, grane, palmino lišće s kojima su mahali pa ih bacali i poklici sve jači dižu se unaokolo u čast Kralja Izraelovog, Sina Davidova i njegovom Kraljevstvu.
Stražari na vratima izlaze da vide što se to događa. Ali nije pobuna i oni naslonjeni na svoja koplja stavljaju se postrance i promatraju začudeni ili podrugljivi neobičnu povorku tog Kralja koji jaši na magaretu magaričinu. Lijep kao bog, ponizan kao najsiromašniji među ljudima, blag dijeleći blagoslov ... opkoljen ženama i djecom i muževima bez oružja koji viču: »Mir, mir !« ... tog Kralja koji, prije no što će ući u grad, zaustavlja se za trenutak u razini grobova Hinona i Siloana gdje prebivaju gubavci (mislim da dobro izgovaram ova mjesta gdje sam, drugom zgodom, gledala čudesa nad gubavcima) i upirući se o jedini stremen u kojemu drži svoju nogu, sjedeći na magaretu, ne opkoračke kao na konju, diže se na noge i otvara ruke vičući u smjeru onih užasnih obronaka gdje se pokazuju prestrašena lica i tijela gledajući prema Isusu i izvikuju tužan krik gubavih: »Zaraženi smo !«, - da bi odbio nerazborite koji bi, makar dobro vide Isusa, uzišli i na nagrizene i zaražene stepenice ... Isus progovara: »Tko vjeruje u Mene, neka zazove moje Ime i neka zbog toga bude zdrav !« blagoslivlje i produžuje put, te naređuje Judi iz Keriota: »Kupit ćeš hrane za gubavce i sa Šimunom ćeš im je odnijeti prije večeri.«
Kada povorka uđe pod svod Siloanskih Vrata, a zatim se poput bujice razlije po gradu prolazeći kroz predgrade ‘Ofel’ - u kome je svaka terasa postala kao mali trg u zraku prepuna naroda koji kliče 'hosana' i baca cvijeće i prosipa mirise dolje, na ulicu, nastojeć baciti ih na Učitelja i zrak je zasićen mirisom cvjetova koji umiru pod koracima svjetine i esencija koje se šire zrakom prije nego što padnu u prašinu puta - poklici mnoštva bivaju sve jači i postaju toliko jaki kao da bi svaki vikao u vojnu trubu, jer ih brojni lukovi kojih je pun Jeruzalem uvećavaju neprestanim odjecima. Čujem kako viču, i vjerujem da hoće reći ono što govore evandelisti: »Salem, Salem melkil« (ili malchit: nastojim prenijeti zvuk riječi, ali je teško, jer imaju izgovore što ih mi nemamo)7.
Spisateljica, u 7, dotjeruje tekst na slijedeći način: "Čuje se klicanje. 'Salem, Salem, malkit', s njihovim karakterističinim izgovorom. Ovaj poklik sigurno odgovara onom 'Hosana' i 'Blagoslovljen' što ga donose evandelisti. (U stvari, ovo se podudaranje ne ostvaruje ovdje, jer 'Salem, Salem malkit' su aramejske riječi koje znače: 'Mir, mir, o Kralju'. Ali, spisateljica nije znala hebrejski ili aramejski. Ipak je vjerno prenijela te riječi, iako nije bila u stanju zapisati ih sa sigurnošću i točnošću, te ih ispravno protumačiti
Neprestani povici, koji liče na huku mora u oluji, u koju još nije pala lomljava velikog vala, koji zapljuskuju žale i hridine, koju slijedeći val prihvaća i ponovno diže u novu tutnjavu bez ikakva počinka. Naprosto sam zaglušena od toga ! Parfemi, mirisi, povici, mahanje granama i haljinama, boje, krikovi ... To je prizor koji zapanjuje. Vidim kako se neprestano miješa to mnoštvo, kako se pojavljuju i nestaju poznata lica: svi učenici iz mnogih mjesta Palestine, svi sljedbenici. ... Vidim na trenutak Jaira, vidim Jaju ... dječaka iz Pele (Čini mi se), koji bijaše slijep kao i njegova majka, a koje je Isus ozdravio, vidim starog osamljenog Matiju iz onog mjesta kod Jordana (s istočne obale), kod kojega se Isus sklonio kad je bilo sve pod vodom, vidim Zakeja s njegovim obraćenim prijateljima, vidim starog Ivana iz Nobe skoro sa svim građanima, vidim muža Sare iz Jute ... Ali tko može pamtiti sva ta lica i imena, kad je to kaleidoskop poznatih i nepoznatih lica, koje sam vidjela više puta ill samo jednom ? ... Evo sada lica pastirića blizu Enona i uz njega učenika iz Korozaima koji je ostavio pogreb svoga oca da bi slijedio Isusa. Blizu njega, za jedan trenutak, vidim oca i majku Benjamina iz Kafarnauma s njihovim sinčićem koji skoro da nije pao pod kopita magarčića zbog toga što se bacio naprijed da bi primio Isusovo milovanje. I - na žalost - lica farizeja i pismoznanaca, blijeda od gnjeva zbog ovog trijumfa, koji onako bahati, raskidaju krug ljubavi koji je ovio Isusa i urlaju mu: »Ušutkaj ove lude ! Dozovi ih k pameti ! Samo se Bogu kliče: Hosana ! Reci neka umuknu !« Na što Isus odgovara blago: »Pa kad bih Ja i rekao šute i oni_me poslušali, kamenje bi izvikivalo čudesa Riječi Božje.” Narod i dalje uzvikuje: “Hosana, hosana sinu Davidovu ! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje ! Hosana Njemu i njegovu Kraljevstvu ! Bog je s nama ! Emanuel je došao. Došlo je Kraljevstvo Krista Gospodina. Hosana ! Hosana od Zemlje pa sve do visine Nebesa ! Mir ! Mir, moj Kralju ! Mir i blagoslov Tebi, Kralju sveti ! Mir i slava na Nebesima i na Zemlji ! Slava Bogu zbog njegovog Krista ! Mir ljudima koji ga znaju prihvatiti. Mir na zemlji ljudima dobre volje i slava na Najvišem Nebu, jer je došao čas Gopodinov (a taj posljednji poklik viče jedna zbijena skupina pastira, koji ponavljaju božićni poklik). Osim tih poklika, i to neprestanih, narod iz Palestine pripovijeda hododasnicima iz Dijaspore čudesa što su ih vidjeli i onima koji ne znaju što se to dogada, jer strancu koji je slučajno putem naišao u grad i pita: »Ali tko je Taj ? Što se događa ?« - tumače: »To je Isus ! Isus, Učitelj iz Nazareta u Galileji ! Prorok ! Mesija Gospodnji ! Obećani ! Sveti !«
Iz jedne kuće, a tek su prošli vrata, jer idu sasvim polagano u toj zbrci, izlazi skupina snažnih mladića koji nose visoke mjedene posude pune užarenog ugljevlja s tamjanom što izgara šireci oblake miomirisnog dima. Ovaj gest prihvaćaju i drugi ponavljajući ga i mnogi trče naprijed ili se vraćaju natrag u kuće, da bi uzeli vatre i miomirisnih smola da ih pale u počast Kristu.
Pojavljuje se kuća Analije. Terasa je ukrašena mladim lišćem vinove loze što podrhtava na blagom travanjskom vjetru. S jedne strane terase, prema putu, nalazi se niz djevojaka obučenih u bijelo i s bijelim koprenama. Usred njih je Analija. Sve imaju košarice s ružinim laticama i đurđicama koje već lepršaju zrakom.
»Pozdravljaju te djevice Izraelske, Gospodine !« - kaze Ivan koji se probio i sada je uz bok Isusu, svraćajući njegovu pažnju na vijenac čistoće koji se nagnuo smiješeći se niz ogradu, da bi laticama crvenim kao krv i đurđicama bijelim poput bisera posuo put.
Isus pritegne na trenutak uzde i zaustavi magare. Podigne lice i ruku da blagoslovi onu nevinost zaljubljenu u Njega sve do odricanja od svake zemaljske ljubavi.
I Analija se nagnu i poviče: »Vidjela sam tvoj trijumf, o moj Gospodine ! Uzmi moj život za sveopću tvoju proslavu !« I s vrlo jakim krikom, dok Isus prolazi ispod njezine kuće, pozdravlja ga: »Isuse« ! I drugi krik, različit od prvoga, nadvisuje viku mnoštva. Ali narod, premda ga je čuo, ne zaustavlja se. To je rijeka oduševljenja, rijeka naroda u zanosu koji se ne može zaustaviti. I dok su posljednji valovi ove rijeke još izvan vratiju, prvi se već penju stepenicama što vode u hram.
»Tvoja Majka !« - viče Petar pokazujući na jednu kuću na uglu ulice koja se penje na Moriju i kojom se uputila povorka. I Isus podiže lice da se nasmiješi svojoj Majci koja je tamo gore među vjernim ženama.
Nailazak brojne karavane zaustavlja povorku nekoliko metara nakon što je prošla kuću.
I dok se Isus zadržava s ostalima, milujući djecu koju mu majke pružaju, dotrči neki čovjek
i probija se vičući: »Dajte da prođem ! Jedna žena je mrtva. Jedna djevojka. Iznenada. Majka zove Učitelja. Dajte da prođem ! On ju je već jednom spasio !«
Ljudi mu učine mjesta i čovjek trči do Isusa: »Učitelju, Elizina kći je mrtva. Pozdravila te je s onim povikom, zatim se je nagnula unatrag rekavši: "Ja sam sretna" i izdahnula je. Njezino je srce puklo od velike radosti što te vidjela tako pobjedonosnog. Njezina me je majka vidjela na terasi pored njezine kuće i poslala me da te pozovem. Dodi, Učitelju !«
»Mrtva ! Mrtva Analija ! Pa kako, kad je još jučer bila zdrava, rascvjetana, sretna ?« Apostoli se skupljaju uzbuđeni, pastiri isto tako. Svi su je jučer vidjeli savršeno zdravu. Malo prije vidjeli su je rumenu, nasmijanu ... Ne mogu shvatiti nesreću ... Traže, ispituju pojedinosti ... »Ne znam. Svi ste čuli njezine riječi. Govorila je snažno, sigurno. Zatim sam je vidio kako se naginje unatrag bjelja od haljine svoje i čuh krik majke ... Drugo ne znam.«
»Ne uzbudujte se. Nije mrtva. Pao je jedan cvijet i anđeli su ga Božji pokupili da ga ponesu u krilo Abrahamovo. Uskoro će se zemaljski ljiljan rastvoriti sretan u Raju, zaboravivši zauvijek užas svijeta. Čovječe, reci Elizi da ne oplakuje sudbinu svoga stvorenja. Reci joj da je ona primila veliku milost od Boga, i da će nakon šest dana shvatiti kakvu je milost Bog učinio njezinoj kceri. Ne plačite. Neka nitko ne plače. Njezin je trijumf još veći od moga, jer djevicu prati povorka anđela, da je odvedu u mir pravednika. I to je vječan trijumf koji će se još više povećavati i nikada neće znati za silazak. Zaista vam kažem ... imate razloga da plačete, ali ne zbog Analije, već zbog vas samih. Hajdemo !«
I ponavlja apostolima i onima što ga okružuju: »Pao je jedan cvijet. Ispružio se u miru i nebeski ga anđeli ubraše. Blažena, čista tijelom i srcem, jer će uskoro vidjeti Boga !«
»Ali kako, od čega je umrla, Gospodine ?« - pita Petar koji ne može shvatiti.
»Od ljubavi. Od zanosa. Od beskrajne radosti. Sretna smrt !«
Tko je mnogo naprijed ne zna, tko je mnogo odostraga ne zna. I tako se klicanje nastavlja, iako ovi ovdje u krugu, pored Isusa, zamišljeno šute.
Ivan tu šutnju prekida: »Oh, kako bih želio istu sudbinu prije budućih časova !«
»I ja također« - kaže Izak. »Želio bih vidjeti lice djevojke koja je umrla iz ljubavi prema Tebi ...« »Molim vas da mi žrtvujete svoju želju. Potrebna mi je vaša blizina.«
»Nećemo te ostaviti, Gospodine. Ali onoj majci, zar nijednu utjehu ?« - pita Natanael. »Pobrinut ću se za to ...«
Pred vratima su Hrama. Isus sjaši s magarca, kojeg netko iz Betfage preuzima na čuvanje. Valja imati na umu da se Isus nije zaustavio pri prvim vratima hrama, nego je išao uzduž zidina i zaustavio se tamo na sjevernoj strani, blizu tvrdave Antonije. I tu je sjašio i ušao u Hram kao da baš hoće da ga vide, da se ne sakriva pred vladajućom moći, budući se osjeća nevinim u svakom svome djelu.
U prvom je hramskom dvorištu već obična galama mjenjača i prodavača golubova, vrabaca, janjadi, samo što su sada prodavači ostali na cjedilu, jer su svi otrčali da vide Isusa. A Isus, svečan u svojoj grimiznoj haljini, ulazi i kruži pogledom po onom izložbenom sajmu i po grupi farizeja i pismoznanaca koji ga promatraju ispod jednog trijema.
Njegovo lice sijeva od gnjeva. Skoči u sredinu dvorišta. Iznenadni skok, koji je nalik na let. Let poput plamena, jer plamena je njegova grimizna haljina koja odsijeva na suncu što preplavljuje dvorište. I grmi snažnim glasom: »Van iz kuće Oca moga ! Nije ovo mjesto lihve i trgovine. Pisano je: "Moja kuća zvat će se kuća molitve". Zašto ste je onda prometnuli u špilju razbojničku, ovu kuću u kojoj je prizvano Ime Gospodnje ? Van ! Očistite moju Kuću. Da vam se ne dogodi da vas ošinem gromovima nebeske srdžbe, umjesto da upotrebim bič. Van ! Van odavde razbojnici, varalice, bestidnici, ubojice, svetogrdnici, idolopoklonici najgoreg idolopoklonstva: vlastitog oholog ‘ja’, kvaritelji i lašci. Napolje ! Napolje ! Ili će Svevišnji Bog, Ja vam to kažem, očistiti zauvijek ovo mjesto i osvetit se nad cijelim narodom.« Ne ponavlja šibanje kao nekada, ali videći da se trgovci i mjenjači nećkaju poslušati ga, prilazi najbližoj tezgi i prevrne je, rasipajući novac i vage na zemlju.
Prodavači i mjenjači žure se da izvrše naredbu Isusovu, nakon što su se uvjerili da nema šale. A Isus viče za njima: »I koliko ću puta morati reći da ovo mjesto ne smije biti mjesto nečistoće nego molitve ?« I gleda one od Hrama, koji, pokoravajuć se naredbama velikog svećenika, ne poduzimlju nikakve protumjere.
Očistivši dvorište Isus ide prema trijemovima gdje su se sabrali slijepi, uzeti, nijemi, bogalji i ostali bolesnici koji ga glasno dozivaju. »Što hoćete da vam učinim ?«
»Da progledam, Gospodine ! Da prohodam ! Da moj sin progovori ! Da moja žena ozdravi ! Mi vjerujemo u Tebe, Sine Božji !« »Neka vas Bog usliša.
Ustanite i slavite Gospodina !« Ne liječi, to mnoštvo bolesnika, jednoga po jednoga, nego Širokom kretnjom ruke milost i zdravlje silazi iz nje na nesretnike koji ustaju zdravi s radosnim klicanjem što se miješa s klicanjem mnogobrojne djece koja se tiskaju oko njega ponavljajući: »Slava, slava Sinu Davidovu ! Hosana Isusu Nazarećaninu, Kralju kraljeva i Gospodara !« Farizeji mu s prividnim poštovanjem dovikuju: »Učitelju, čuješ li ih ? Ta djeca govore, što se ne smije govoriti. Ukori ih ! Neka umuknu !« »A zašto ? Nije li možda kralj prorok, kralj moga roda rekao: "U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja da postidiš mrzitelja, zlotvora"? Zar niste čitali ove riječi psalmiste ? Pustite neka me maleni slave. Njima su to prišapnuli njihovi anđeli koji neprestano gledaju Oca moga i poznaju mu tajne i šapću ih ovim nevinima. A sada ostavite me svi da se molim Gospodinu « ... i prolazeći kroz mnoštvo ide u predvorje Izraelaca da se moli ...
A zatim, iziđe kroz druga vrata, prođe tik uz ribnjak Probatik (piscina probatica), izađe iz grada i vrati se na goru Maslinsku. Apostoli su oduševljeni ... Trijumf ih je učinio sigurnima, i zaboraviše, potpuno zaboraviše sve strahove što ih u njima uzbudiše riječi Učiteljeve ... Govore o svemu ... Gore od želje da doznaju o Analiji. Isus ih jedva zadrži da ne idu, uvjeravajući ih da će se On pobrinuti na svoj način ... Gluhi, gluhi, gluhi na svaki glas božanskog upozorenja ... Ljudi, ljudi, ljudi koje jedan poklik 'hosana' navede da
zaborave na sve ...
Isus govori sa slugama Marije Magdalene koji su ga sreli u Hramu, a zatim ih otpušta ...
»A sada kuda ćemo?« - pita Filip. »U kuću Marka Jonina ?« - nadovezuje Ivan.
»Ne. Već na polje Galilejaca. Možda su stigla moja braća i želio bih ih pozdraviti«
- reče Isus. »To ćeš učiniti sutra« - pripominje Tadej. »Dobro je učiniti nešto dok se može učiniti. Podimo k Galilejcima. Bit će im drago vidjeti nas. Vi ćete doznati vijesti o svojim obiteljima. Ja ću vidjeti djecu ...« »A večeras, gdje ćemo spavati ? U gradu ? Na kojem mjestu ? Gdje je tvoja Majka ili kod Ivane ?« - pita Juda Iškarijot.
»Ne znam. Sigurno ne u gradu. Možda opet pod kojim galilejskim šatorom.«
»Ali zašto ?« »Jer sam Galilejac i ljubim svoju Domovinu. Idimo.«
Krenu uzlazeći prema galilejskom polju (kampu) što je na Maslinskoj gori, prema Betaniji, a koje se sve bijeli od šatora na veselom travanjskom suncu.
UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO
Uzašašće Gospodinovo.
Istom se javlja rumenilo zore na istoku. Isus sa svojom Majkom šeta terasastim lijehama Getsemanija. Nema rije¬či, nego samo pogledi neizrecive ljubavi. Možda su riječi već bile rečene. Možda nikada nisu bile izrečene. Govorile su dvije duše, duša Kristova i duša Majke Kristove. Sada je kontemplacija u ljubavi, uzajamna kontemplacija. Pozna je rosna priroda, čista jutarnja svjetlost, poznaju je plemeniti stvorovi Božji: trava, cvijeće, ptice, leptiri. Ljudi su odsutni. Zora je sasvim svanula. Sunce je već visoko i apostoli se oglašavaju. To je znak za Isusa i Mariju. Zaustave se. Gledaju se, On sučelice Njoj, a zatim Isus raširi ruke i primi svoju Majku na grudi ... O, bio je i te kako čovjek, Sin Ženin ! Da bi se to povjerovalo, dovoljno je gledati ovaj rastanak ! Ljubav se prelijeva u poljupce predragoj majci. Ljubav obasipa poljupcima predragoga Sina. Čini se da se više ne mogu rastaviti. Kad se čini da su spremni to učiniti, drugi zagrljaj ih još sjedinjuje, a između poljubaca riječi uzajamnog blagoslivljanja ... O, baš je Sin čovječji, koji ostavlja Onu koja ga je rodila ! Upravo je Majka, koja otpušta svoje čedo da ga vrati Ocu, Zalog Ljubavi Prečistoj ... Bog koji cjeliva Majku Božju ! ...
Napokon. Žena, kao stvorenje, klekne do nogu svoga Boga koji je ipak njezin Sin, a Sin, koji je Bog, položi ruke na glavu Majke Djevice, vječno Voljene i blagoslovi je u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga, a potom se sagne i opet je digne utisnuvši joj posljednji cjelov u čelo, bijelo poput ljiljana ispod zlatne kose još tako mladenačke ...
Ponovno idu prema kući, a videći kako spokojno idu Jedan uz Drugu nitko ne bi pomislio na onaj val ljubavi što ih je maloprije preplavio. Ali i kojeli razlike između ovoga rastanka i tuge drugih rastanaka već prebrođenih i mučnog rastanka Majke od ubijenog Sina koga je trebalo ostaviti sama u grobu !...
U ovom rastanku, mada se oči cakle od naravnih suza one koja će se sad rastati od Ljubljenoga, usne joj se smiješe u radosti što zna da taj Ljubljeni odlazi u Prebivalište koje dolikuje njegovoj Slavi ...
»Gospodine ! Tamo vani, između brda i Betanije, nalaze se svi oni za koje si rekao svojoj Majci da ih danas želis blagosloviti«, kaže Petar.
»Dobro. Sad ćemo ići k njima. Ali prije dođite. Još hoću da s vama podijelim kruh.«
Uđu u sobu gdje su pred deset dana bile žene radi večere četrnaestoga dana drugoga mjeseca. Marija otprati Isusa sve donde, a potom se povuče. Ostanu Isus i jedanaestorica. Na stolu ima pečenog mesa, sirčića, te malenih i crnih maslina, maleni krčag vina i jedan veći krčag vode i sirokih kruhova. Stol jednostavan. Nije pripravljen za raskošan obred, nego samo zbog potrebe jela.
Isus prikaže i napravi dijelove. Nalazi se u sredini izmedu Petra i Jakova Alfejeva. On ih je pozvao na ta mjesta. Ivan, Juda Alfejev i Jakov nalaze se nasuprot njemu, a Toma, Filip, Matej s jedne strane, Andrija, Bartolomej s druge strane. Tako svi mogu vidjeti svoga Isusa ... Obrok kratak, tih. Apostoli stigavši do posljednjeg dana blizine s Isusom i unatoč susljednim ukazanjima, skupnim ili pojedinačnim, od Uskrsnuća dalje, koja su sva bila sama ljubav, nikada više nisu izgubili one suzdržljivosti pune poštovanja koja je bila značajka njihovih susreta s Uskrsnulim Isusom. Obrok je završen. Isus raširi ruke iznad stola sa svojom običnom gestom kad se našao pred činjenicom kojoj nije moguće izbjeći te kaže: Evo, došao je čas kad vas moram ostaviti da se vratim svom Ocu. Poslušajte posljednje riječi svoga Učitelja. Ne udaljujte se iz Jeruzalema ovih dana. Lazar, s kojim sam govorio, pobrinuo se još jedanput da želje svoga Učitelja ostvari, te vam ustupa kuću Posljednje večere da biste imali boravište u kojemu možete držati sastanke i sabirati se u molitvi. Boravite u njoj kroz ove dane i molite ustrajno da se pripravite na dolazak Duha Svetoga koji će vas upotpuniti za vaše poslanje. Sjećajte se da sam se Ja, koji sam bio Bog, pripravio strogom pokorom na svoju službu evangeliziranja. Vaša će priprava svakako biti lakša i svakako kraća. Ali ne tražim drugo od vas. Dovoljno mi je da ustrajno molite, zajedno sa sedamdesetdvojicom i pod vodstvom moje Majke, koju vam preporučam sa staranjem Sina. Ona će vam biti Majka i Učiteljica sa savršenom ljubavi i mudrosti. Mogao bih vas poslati drugamo da se pripravite na primanje Duha Svetoga. Ali hoću, naprotiv, da ostanete ovdje jer se Jeruzalem, koji niječe mora zaprepastiti zbog nastavljanja božanskih čudesa, danih kao odgovor na njegovo nijekanje. Kasnije će vam Duh Sveti dati da shvatite kako je potrebno da Crkva nastane upravo u tom gradu koji je, sudeći po ljudsku, najnedostojniji da je dobije. Ali Jeruza¬lem je uvijek Jeruzalem, iako je pun grijeha i iako je tu izvršeno bogoubojstvo. Njemu neće ništa koristiti. Osuđen je. Ali ako je on osuđen, nisu osuđeni svi njegovi gradani.
Budite tu radi ono malo pravednika što ih on ima u svome krilu. Budite tu i stoga što je on kraljevski grad i grad Hrama, i zato što tu, kako su prorekli proroci, gdje je bio pomazan i pozdravljen i uzdignut Kralj Mesija, tu mora poćeti i njegovo kraljevanje nad svijetom. K tome tu gdje je sinagoga dobila od Boga otpusno pismo zbog njezinih preužasnih zločina treba da se podigne novi Hram ka kojemu će hrliti ljudi svih naroda. Čitajte proroke. U njima je sve prorečeno. Najprije moja Majka, a potom Duh Sveti učinit će da shvatite riječi Proroka za ovo vrijeme. Ostanite ovdje dok Jeruzalem ne otjera vas kao što je Mene otjerao i ne zamrzi moju Crkvu kao što je mrzio Mene kujući planove da je iskorjeni. Onda odnesite drugamo sjedište ove moje ljubljene Crkve, jer ona ne smije propasti. Ja vam kažem: ni pakao je neće nadvladati. Ali iako vam Bog jamči svoje okrilje, ne iskušavajte Nebo zahtijevajući sve od Neba. Idite u Efrajim kao što je onamo išao vaš Učitelj jer nije bio čas da bude uhvaćen od neprijatelja. Kažem vam Efrajim da vam kažem zemlju idola i pogana. Ali neće biti palestinski Efrajim koji treba da izaberete za sjedište moje Crkve. Sjetite se koliko puta sam govorio vama skupa ili jednome od vas posebno o ovome govoreći vam unaprijed da ćete morati kročiti putovima zemlje da biste došli u njezino srce i ondje je pričvrstili. Iz čovjekova srca širi se krv po svim udovima. Iz srca svijeta mora se kršćanstvo širiti po svoj zemlji.
Za sada je moja Crkva slična djetetu koje je već začeto, ali koje se još oblikuje u maternici. Jeruzalem je njezina maternica i u njemu još maleno srce, oko kojega se skupljaju malobrojni udovi Crkve koja se rađa, daje svoje malene valove krvi tim udovima. Ali kad dođe čas što ga je Bog označio, maćehinska maternica izbacit će dijete koje se oblikovalo u njezinom krilu i ono će otići u jednu novu zemlju, (Rim-Vatikan) i ondje će rasti postajući velikim Tijelom, raširenim po cijeloj zemlji i kucaji snažnog srca Crkve širit će se po cijelome velikom Tijelu. Kucaji srca Crkve, koja se oslobodila svake veze s Hramom, vječne i pobjednice nad ruševinama Hrama propaloga i srušenog, živuće u srcu svijeta, da kaže Židovima i poganima da Bog jedini trijumfira i hoće ono što hoće, i da njegovo htijenje neće zaustaviti ni mržnja ljudi ni čete idola. Ali to će doći kasnije i u ono vrijeme znat ćete što činiti. Duh Božji će vas voditi.
Ne bojte se.
Za sada saberite prvi skup vjernika u Jeruzalemu. Kasnije će se formirati drugi skupovi što više bude rastao broj vjernika. Doista će se, kažem vam, umnožavati gradani moga Kraljevstva brzo kao sjeme bačeno u izvrsnu zemlju. Moj će se narod raširiti po svoj zemlji.
Gospodin kaže Gospodinu: "Kad si to učinio i nisi se poštedio radi mene, blagoslovit ću te i umnožiti tvoje potomstvo kao zvijezde neba i kao pijesak što je na obali mora. Tvoje će potomstvo posjedovati vrata svojih neprijatelja i u tvojemu će potomstvu biti blagoslovljeni svi narodi zemlje'. Blagoslov je moje Ime, moj Znak i moj Zakon, ondje gdje su neograničeno priznati.
Uskoro dolazi Duh Sveti, Posvetitelj, i bit ćete ga puni. Nastojte hiti čisti kao sve ono što se mora približiti Gospodinu. I Ja sam bio Gospodin kao i On. Ali sam preko svoga Božanstva nosio haljinu kako bih mogao boraviti među vama, i ne samo da vas poučim i otkupim s udovima i krvlju te haljine, nego i zato da nosim Sveca nad svecima među ljudima, bez nepriličnosti, da svaki čovjek, i nečist, može spustiti pogled na Onoga koga se serafi boje promatrati.
A Duh Sveti će doći bez koprene tijela i spustit će se na vas i sići u vas sa svojih sedam darova i savjetovat će vas.
No, savjet je Božji tako uzvišen da se na nj treba pripraviti junačkom voljom za savršenstvom da budete slični Ocu vašemu i vašem Isusu u njegovim odnosima s Ocem
i s Duhom Svetim. Stoga, savršena ljubav i savršena čistoća, da biste mogli shvatiti Ljubav i primiti ga (Boga) na prijestolje srca. Utonite u vir kontemplacije.
Svojski nastojte zaboraviti da ste ljudi i svojski nastojte promijeniti se u serafe. Bacite se u peć, u plamen kontemplacije. Kontemplacija Boga slična je iskri koja vrcne pri sudaru kremena i ognjila, te izazove vatru i svjetlost. Čišćenje je vatra koja troši neprozirnu i uvijek nečistu materiju i pretvara je u svijetao i čist plamen.
Nećete imati u sebi kraljevstva Božjega ako ne budete imali ljubavi. Jer kraljevstvo Božje je Ljubav, i pojavljuje se s Ljubavlju, po Ljubavi se ustanovljuje u vašim srcima usred sjaja neizmjerne svjetlosti koja prodire i oplođuje, uklanja neznanje, daje mudrost, izjeda čovjeka, a stvara boga, sina Božjega, moga brata, kralja za prijestolje što ga je Bog pripravio za one koji se daju Bogu da bi imali Boga, Boga, Boga, samo Boga. Budite dakle čisti i sveti po žarkoj molitvi koja čovjeka posvećuje jer ga uranja u Božju vatru koja je ljubav..
Vi morale biti sveti. Ne u relativnom smislu što ga je ta riječ imala dosada, nego u apsolutnom smislu što sam joj ga Ja dao stavljajući vam Gospodinovu svetost za primjer i granicu, tj. savršenu svetost. Među nama se zove svetim Hram, svetim mjesto gdje je oltar, Svetinja nad svetinjama mjesto zastrto gdje je škrinja zavjetna i pomirilište.
Ali, uistinu, kažem vam, oni koji posjeduju milost i žive u svetosti iz ljubavi prema Gospodinu svetiji su od Svetinje nad svetinjama, jer se Bog ne samo spušta na njih, kao na pomirilište koje je u Hramu da daje svoje naredbe, nego stanuje u njima i daje im svoju ljubav.
Sjećate li se mojih riječi na Posljednjoj večeri ? Onda sam vam obećao Duha Svetoga. Eto, uskoro dolazi da vas krsti ne više vodom, kao što je s vama učino Ivan pripravljajući vas na Mene, nego ognjem da vas pripravi da služite Gospodinu onako kako On traži od vas. Eto, bit će ovdje ne mnogo dana poslije ovog časa.
A nakon njegova dolaska vaše će se sposobnosti povećati bez mjere i bit ćete sposobni shvaćati riječi vašega Kralja i činiti djela koja vam je rekao, da činite da biste raširili njegovo Kraljevstvo na zemlji. »Hoćeš li onda obnoviti izraelsko kraljevstvo nakon dolaska Duha Svetoga ?« upitaju prekinuvši ga.
»Neće više biti izraelskog kraljevstva. Nego moje Kraljevstvo. A ono će se ostvariti kada je Otac kazao. Ne ide vas znati vremena i časove što je Otac zadržao u svojoj vlasti. Ali, međutim, primit ćete snagu Duha Svetoga koji će doći na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u Judeji i u Samariji i sve do kraja zemlje, osnivajući skupove ondje gdje su ljudi združeni u moje Ime, krsteći narode u Presveto Ime Oca, Sina i Duha Svetoga, onako kako sam vam rekao, da imaju Milost i da žive u Gospodinu; propvijedajući Evanđelje svima stvorovima, učeći ih ono što sam vas naučio, čineći ono što sam vam zapovijedio da činite A ja ću biti s vama sve dane do svršetka svijeta. Još i ovo hoću da Jeruzalemskom skupu predsjeda Jakov, moj bratić. Petar, kao glava cijele Crkve, često će morati poduzimati apostolska putovanja jer će svi novokrštenici željeti da upoznaju Velesvećenika, Vrhovnu Glavu Crkve. A također, biti će veliki utjecaj moga bratića na vjernike ove moje prve Crkve u Jeruzalemu. Ljudi su uvijek ljudi i vide kao ljudi. Činit će im se da je Jakov neki nastavak Mene, samo stoga što mi je bratić. Uistinu, kažem Ja, on je veći i više sliči na Krista po mudrosti nego po srodstvu. Ali tako je. Ljudi koji Me nisu tražili dok sam bio među njima, sada će Me tražiti u onome koji mi je rođak. A ti, Šimune Petre, određen si za druge časti ...«
»Što ih ne zaslužujem, Gospodine. To sam Ti rekao kad si mi se ukazao i ponovno Ti kažem u nazočnosti sviju. Ti si dobar, božanski dobar, ne samo mudar, i s pravom si smatrao da ja, koji sam Te zanijekao u ovom gradu, nisam prikladan da mu budem duhovni poglavar. Ti hoćeš da me poštediš od toliko pravednih poruga ...«
»Svi osim dvojice bili smo jednaki, Šimune. I ja sam pobjegao. Ne zbog toga, nego zbog razloga što ih je kazao, Gospodin je mene odredio za ovo mjesto. Ali ti si moj
glavar, Šimune Jonin, i ja te takvim priznajem i obećajem ti poslušnost u nazočnosti Gospodina i svih apostola. Dat ću ti ono što mogu, da ti pomognem u tvojoj službi, ali te molim, daj mi tvoje naredbe, jer ti si glavar, a ja podloznik. Kad mi je Gospodin spomenuo jedan daleki govor, prignuo sam glavu govoreći:"Neka bude što Ti hoćeš".
Tako ću kazati tebi od časa kad nas ostavi Gospodin i ti budeš njegov predstavnik na zemlji. I ljubit ćemo se, pomažući se u svećeničkoj službi«, kaže Jakov naklonivši se sa svog mjesta da iskaže poštovanje Petru.
»Da. Ljubite se među sobom, "pomažući se uzajarnno, jer to je nova zapovijed i znak da ste doista Kristovi. Ne uznemirujte se ni s kojega razloga. Bog je s vama. Vi možete činiti ono što hoću od vas. Ne bih vam nametao stvari što ih ne biste mogli činiti, jer neću vašu propast, nego dapače vašu slavu. Evo. Ja idem da pripravim vaše mjesto tik do moga prijestolja. Budite sjedinjeni sa Mnom i s Ocem u ljubavi. Opraštajte svijetu koji vas mrzi. Zovite djecom i braćom one koji dolaze k vama, ili su već s vama iz ljubavi prema Meni. Živite u miru znajući da sam uvijek spreman da vam pomognem nositi vaš križ. Bit ću s vama u naporima vaše službe i u času progonstava, i nećete propasti, nećete podleći makar se to bude činilo onima koji gledaju očima svijeta.
Bit ćete ugnjetavani, žalošćeni, umorni, mučeni, ali će moja radost biti u vama, jer ću vam pomagati u svemu. Uistinu, kažem vam, kad budete imali Ljubav za Prijatelja, razumjet ćete da postane lakim sve što se podnosi i proživljava iz ljubavi prema Meni, pa iako je teška muka od strane svijeta, onome koji svako svoje djelovanje svojevoljno ili nametnuto mu, odijeva u ljubav, ona mijenja jaram života i svijeta u jaram njemu dan od Boga, od Mene. A Ja vam ponavljam da je moje breme uvijek u razmjeru s vašim silama, i moj je jaram lak jer vam Ja pomažem nositi ga.
Znate da svijet ne zna ljubiti. Ali vi od sada unaprijed ljubite svijet nadnaravnom ljubavlju, da ga učite ljubiti. A ako vam, videći da ste progonjeni, kažu: "Zar vas tako Bog ljubi ? Čineci da trpite, zadajući vam bol ? Onda se ne isplati biti Božjim", odgovorite: "Bol ne dolazi od Boga. Ali Bog je dopušta, a mi znamo razlog tome i dičimo se što imamo dio što ga je imao Isus Spasitelj, Sin Božji". Odgovorite: "Mi se dičimo što smo pribijeni na križ i što nastavljamo Muku našega Isusa". Odgovorite riječima Mudrosti: "Smrt i bol ušle su u svijet zbog zavisti zloduha, a Bog nije tvorac smrti i boli i ne uživa u boli živih.
Sve njegove stvari su život i sve su spasonosne". Odgovorite: "Sada se čini da smo mi progonjeni i pobijeđeni, ali u dan Božji, kad se izmijene sudbine, mi pravedni, progonjeni
na zemlji, stajat ćemo slavni pred onima koji su nas mučili i prezirali".
Ali recite im takoder: "Dodite k nama ! Dodite k životu i k miru. Naš Gospodin neće vašu propast, nego vaše spasenje. Radi toga je dao svoga ljubljenoga Sina da se svi vi spasite". I radujte se što sudjelujete u mojim patnjama da biste potom mogli biti sa Mnom u slavi.
Gospodin obećava u Abrahamu svim svojim vjernim slugama: "Ja ću biti vaša plaća prekomjerno velika". Vi znate kako se stiče Kraljevstvo nebesko: silom; i u nj se stiže kroz mnoge nevolje. Ali onaj koji ustraje kao što sam Ja ustrajao, bit će gdje sam Ja. Rekao sam vam kakav je put i vrata koji vode u Kraljevstvo nebesko, i Ja sam prvi hodio njime i vratio se k Ocu po njemu. Da postoji neki drugi, bio bih vam ga pokazao jer mi je žao vaše ljudske slabosti. Ali nema drugoga ... Pokazujući vam ga kao jedini put i jedina vrata kažem vam, također, ponavljam vam, koji je lijek koji daje snagu da se njime prođe i uđe. To je ljubav. Uvijek ljubav. Sve postaje mogućim kad je u nama ljubav. A svu ljubav dat će vam Ljubav koja vas ljubi, ako budete tražili u moje Ime toliku ljubav da mognete postati atlete svetosti. Sada si dajmo oproštajni cjelov, premili moji prijatelji.''
Ustane da ih zagrli. Svi učine isto. Ali dok se Isus spokojno smiješi, doista božanski lijepo, oni plaču, svi zabrinuti, a Ivan klonuvši na Isusove grudi sav se trzajući u jecajima, da ti srce kida, toliko su razdirući, moli u ime sviju, naslućujući želju sviju:
»Daj nam barem tvoj Kruh da nas jača u ovom času !’’
»Tako_budi !« odgovori mu Isus. I uzevši jedan kruh razlomi ga pošto ga je prikazao i blagoslovio ponovivši riječi obreda. Isto učini i s vinom, ponovivši potom:
''Ovo činite u spomen na Mene'', dodavši: ''jer sam vam ostavio ovaj zalog svoje ljubavi da budem još i uvijek s vama dok vi ne budete sa Mnom u Nebu.'' Blagoslovi ih i kaže:
»A sada idimo.« Izidu iz sobe, iz kuće ...
Jona, Marija i Marko nalaze se tu vani i kleknu klanjajući se Isusu.
Mir ostao s vama. I naplatio vam Gospodin što ste mi dali’’, kaže Isus blagoslivljajući ih prolazeci.
Marko ustane govoreći: »Gospodine, maslinici uzduž puta za Betaniju puni su učenika koji Te čekaju.« »Pođi, kaži im neka se upute prema galilejskom kampu.«
Marko poput strijele otrči sa svom brzinom svojih mladih nogu. »Onda su došli svi«, kažu apostoli među sobom.
Tamo dalje je Majka Gospodinova sjedeći između Marcijama i Marije Kleofe. I videći da On dolazi ustane klanjajući mu se sa svom ljubavlju svoga srca, srca Majke i vjernice.
»Dođi, Majko, a i ti, Marijo.,.«. pozove Isus videći ih nepomične, pribijene od njegova veličanstva koje sijeva kao u jutro Uskrsnuća.
Ali Isus neće da bude nepriličan s tim svojim veličanstvom pa prijazno upita Mariju Alfejevu: »Zar si sama?«
»Prijateljice... prijateljice su naprijed... S pastirima i ... s Lazarom i cijelom njegovom obitelji... Ali nas su ostavili ovdje jer ... ah, Isuse ! Isuse ! Isuse !... Kako ću moći ne vidjeti Te više, blagoslovljeni Isuse, Bože moj, ja koja sam Te ljubila još prije nego si se rodio, ja koja sam toliko plakala zbog Tebe kad nakon pokolja nisam znala gdje si ...
Ja koja sam imala svoje sunce u tvom osmijehu kad si se vratio, i sve, sve svoje dobro ? .. Koliko dobro ! Koliko dobra si mi dao !... Sada da, postajem stvarno siromašna, udova, sama ! ... Dok si Ti bio tu, bilo je sve ! ... Mislila sam da sam upoznala svu bol one večeri ... ali sama bol, sva ona bol onoga dana bila me je otupila i ... da, bila je manje jaka nego sada ... A on da ... bilo je da ćeš uskrsnuti. Činilo mi se da u to ne vjerujem, ali sada opažam da sam vjerovala, jer nisam osjećala ovo što osjećam sada ...«
Plače i tesko diše, toliko je plač guši.
»Dobra Marijo, žalostiš se upravo kao dijete, koje misli da ga majka ne ljubi i da ga je napustila jer je otišla u grad da mu kupi darove koji će ga razveseliti i koja će brzo na povratku biti njegova da ga obaspe milovanjem i darovima. A zar ne činim Ja tako s tobom ? Zar ne idem da ti pripravim radost ? Zar ne idem da se vratim i kažem ti: "Dođi, ljubljena rođakinjo i učenice, majko mojih ljubljenih učenika"? Zar ti ne ostavljam svoju ljubav ? Ne darujem li ti svoju ljubav, Marijo ? Ti znaš da li te ljubim ! Ne plači tako, nego kliči jer me više nećeš gledati omalovažavana i umorna, gonjena i bogata samo ljubavlju malobrojnih. A s ljubavlju ostavljam ti svoju Majku. Ivan će joj biti sin, ali ti joj budi dobra sestra kao uvijek. Vidiš li ? Ona ne plače, moja Majka. Ona zna da iako će čeznja za Mnom biti turpija koja će istrošiti njezino srce, čekanje će biti ipak kratko s obzirom na veliku radost vječnoga sjedinjenja. A zna također da ova naša odvojenost neće biti tako posvemašnja da bi morala reći: "Nemam više Sina". To je bio bolan krik u dan boli. Sada u njezinom srcu pjeva nada: "Znam da moj Sin uzlazi k Ocu, ali me neće ostaviti bez svoje duhovne ljubavi". Tako vjeruj ti i svi ... Evo ostalih muskih i ženskih. Evo mojih pastira.’’
Lice Lazara i sestara između svih slugu iz Betanije, lice Ivane slično ruži ispod kišnog vela, i lica Elize i Nike, već označena od životne dobi - a sad se nabori produbljuju zbog muke, uvijek muke zbog stvorenja, premda duša likuje zbog Gospodinova trijumfa - i lice Anastazike, i ljiljanova lica prvih djevica, i isposničko lice Izakovo, i nadahnuto lice Matijino, i muževno lice Manahenovo,i ozbiljna lica Josipa i Nikodema ... Lica, lica, lica ... Isus pozove k sebi pastire, Lazara, Josipa, Nikodema, Manahena, Maksimina i druge od sedamdesetdvojice učenika. Ali pastire drži osobito blizu govoreći im: ’’Ovdje. Vi ste bili blizu Gospodinu koji je bio došao s Neba, nagnuti nad njegovim sniženjem, vi budite blizu Gospodinu koji se vraća u Nebo, s dusima koji se raduju njegovoj proslavi. Zaslužili ste ovo mjesto jer ste znali vjerovati unatoč svim nepovoljnim okolnostima, i znali trpjeti zbog svoje vjere. Ja vam zahvaljujem na vašoj vjernoj ljubavi. Svima vam zahvaljujem. Tebi, prijatelju Lazare. Tebi, Josipe, i tebi, Nikodeme, samilosni prema Kristu kad je to moglo biti veoma pogibeljno. Tebi, Manahene, koji si znao prezreti prljave naklonosti nečistog čovjeka da bi mogao hodati mojim putem. Tebi, Stjepane, cvjetna kruno pravednosti, koji si ostavio nesavršeno radi savršenoga i bit ćeš okrunjen vijencem što ga još ne poznaš, ali što će ti ga navijestiti anđeli. Tebi, Ivane, kroz kratko vrijeme brate na prečistim grudima i koji si došao k Svjetlosti više negoli k vidu. Tebi, Nikola, koji si, kao prozelit, znao utješiti Me u boli zadanoj od sinova ovoga naroda. I vama, učenice dobre i jače, u svojoj nježnosti, od Judite. I tebi, Marcijame, dječače moj. Od sada unaprijed uzmi ime Marcijal, na spomen rimskog dječaka koji je ubijen na putu i odložen uz Lazarovu ogradu s izazovnim natpisom: "A sada reci Galilejcu neka te uskrisi ako je Krist i ako je uskrsnuo" koji je zadnji od djece koja su u Palestini izgubila život da posluže Meni i nesvjesno, i nagrada nevinih svakoga naroda koji će, došavši Kristu, zbog toga biti mrženi i prijevremeno ugašeni, kao cvjetni pupoljci otrgnuti od stabljike prije nego se rascvjetaju. I neka ti, Marcijale, to ime označi tvoju budućnost: budi apostol u barbarskim zemljama i osvoji ih za svoga Gospodina kao što je moja ljubav osvojila rimskog dječaka za Nebo.
Svi, svi bili blagoslovljeni od Mene u ovom oproštaju. Zazivam vam od Oca nagradu onih koji su tješili bolni put Sina čovjecjega. Blagoslovljeno Čovjecanstvo u svojemu izabranom dijelu, koji je među Židovima kao i među poganima, i koji se očitovao u ljubavi što ju je imao prema Meni. Blagoslovljena zemlja sa svojom travom i sa svojim cvijećem, i sa svojim plodovima koji su mi toliko puta dali užitak i okrepu. Blagoslovljena zemlja sa svojim vodama i sa svojom blagom toplinom, zbog ptica i životinja koje su mnogo puta nadmašile čovjeka u davanju utjehe Sinu čovječjemu. Blagoslovljeno ti, sunce, i ti, more, i vi, brda, brežuljci, ravnice. Blagoslovljene vi, zvijezde, koje ste mi bile društvo u noćnim molitvama i u bolima. I ti, mjeseče, koji si mi svijetlio pri hodu na mome evangelizatorskom putovanju. Svi, svi bili blagoslovljeni vi, stvorovi, djela Oca moga, moji prijatelji u ovome smrtnome satu, prijatelji Onomu koji je ostavio Nebo da mukotrpnom Čovječanstvu izvadi trnje Grijeha koji odvaja od Boga. A blagoslovljena i vi, nevina oruđa moga mučenja: trnje, kovino, drvo, zasukana konopljo, jer ste mi pomogli izvršiti volju Oca moga !
Kako gromak je glas Isusov ! Širi se mlačnim i mirnim zrakom poput glasa mjedi po kojoj udaraju, širi se u valovima nad morem lica koja ga gledaju iz svih smjerova. Kažem da ima na stotine osoba što okružuju Isusa koji se, s najmilijima, penje prema vrhu Maslinika. Ali Isus, kad je stigao blizu 'Kampa Galilejaca', koji je u tom razdoblju izmedu jednoga i drugog blagdana bez šatora, naredi učenicima: »Zaustavite narod gdje se nalazi, a zatim me slijedite.«
Još se uspinje, sve do najvišeg vrha brda, do onoga koji je već bliže Betaniji, koje odozgo dominira, nego Jeruzalemu. Tik do Njega su Majka, apostoli, Lazar, pastiri i Marcijam. Malo dalje su ostali učenici, u polukrugu da zadržavaju mnoštvo vjernika.
Isus je na nogama na jednom širokom kamenu koji malo strši i bijeli se među travom jednog proplanka. Sunce ga obasjava i čini da se njegova haljina bijeli poput snijega, a da njegova kosa sjaji poput zlata. Oči blistaju božanskom svjetlošću.
Raširi ruke u gestu zagrljaja. Čini se da želi privinuti na grudi sve ljude na zemlji što ih njegov duh vidi predstavljene u ovome mnoštvu. Njegov nezaboravni, neponovljivi glas proglašava posljednju naredbu prije svoga odlaska k Ocu: ''Idite ! Idite u moje Ime evangelizirati narode do krajnjih granica zemlje.
Bog bio s vama. Njegova Ljubav vas jačala, njegova Svjetlost vas vodila, njegov Mir prebivao u vama sve do vječnoga života.''
Preobrazi se u ljepotu. Krasan ! Krasan kao na Taboru i krasniji. Svi padnu na koljena klanjajući se. Dok se već podiže s kamena na kome počiva, još jednom potraži lice svoje Majke, a njegov osmijeh postiže snagu što je nitko nikada neće moći izraziti ...
To je njegov zadnji zbogom Majci. Diže se, diže ... Sunce koje ga još slobodnije može cjelivati, sada kad ni jedna, ni najmanja grančica ne presijeca put njegovim zrakama, kupa u svome sjaju Bogočovjeka koji uzlazi sa svojim Presvetim Tijelom u Nebo i otkriva njegove slavne rane koje sjaju kao živi rubini.
Ono ostalo je iskrenje svjetlosti biserne boje. To se stvarno Svjetlost očituje onakovom kakva jest u ovaj posljednji trenutak kao i u božićnoj noći. Stvoreni svijet iskri od svjetlosti Krista koji uzlazi. Od Svjetlosti koja nadvisuje svjetlost sunca. Svjetlosti nadljudske i preblažene. Od Svjetlosti koja silazi s Neba u susret Svjetlosti koja uzlazi .
I u tom oceanu sjaja Isus Krist, Riječ Božja, isčezne pogledu ljudi.
Na zemlji, u dubokoj šutnji ushićenog mnoštva, dva jedincata glasa: Marijin krik: »Isuse !« kad On isčezne, i Izakov plač.
Ostali su zanijemili od bogobojaznog čuđenja i ostaju tu, kao u isčekivanju, dok se ne ukažu dva anđeoska svjetla, prebijela, u smrtnom obliku, i kažu riječi koje su navedene u prvom poglavlju Djela apostolskih (Dj 1,11)
(''Galilejci, što stojite i gledate u nebo ? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.'') (Dj 1,11)
USKRSNUĆE
U vrtu vlada potpuna tišina i blistanje rose. Nad njim nebo koje postaje poput sve svjetlijega safira nakon što je izgubilo svoju plavo-crnu boju, načičkano zvijezdama, koje je svu noć bdjelo nad svijetom. Zora gura od istoka prema zapadu one još tamne predjele, kao što čini voda u vrijeme plime, koja sve više napreduje i prekriva tamnu obalu zamjenjući sivo-crnu boju zala i grebena s plavetilom morske vode.
Poneka zvjezdica još ne želi umrijeti te sve slabije žmirka ispod poplave bijelo-plavkastog svjetla zore, mliječne boje s nijansom sive, poput lišća pospanih maslina što prave vijenac tome nedalekom brežuljku. A zatim utone potopljena od poplave zore kao zemlja što je preplavi voda. I tako je jedna manje... zatim opet jedna manje... još jedna, i još jedna. Nebo gubi svoja stada zvijezda. Jedino tamo na krajnjem zapadu ostaju tri, potom dvije, zatim jedna da gledaju to svakodnevno čudo: svitanje zore.
I evo, kad jedna ružičasta nit povuče crtu po tirkiznoj svili istočnog neba, prođe dah vjetra preko lisnatih krošanja i preko trave i kaže: »Probudite se! Dan je svanuo«. Ali ne probudi nego samo krošnje i travu, koje drhtnu pod svojim rosnim dijamantima koji tiho padajući zašušte uz lomljenje zvuka kao na harfi.
Još se ne bude ptice u gustom granju vrlo visokog čempresa, koji kao da poput gospodara vlada u svom kraljevstvu, niti u zamršenom spletu lovorove ograde koja štiti od vjetra sa zapada stražari mrzovoljni, promrzli, pospani, u raznim položajima čuvaju Grob čija su kamena vrata bila učvršćena na svom rubu debelim slojem žbuke kao nekim pojačanjem. Na zagasito bijeloj boji žbuke ističu se široke rozete crvenog voska hramskog pečata utisnute s drugima izravno u nedavno napravljenu žbuku.
Mora da su stražari noću palili nešto vatre jer na tlu ima pepela i nedogorjelih ugaraka. Mora da su igrali i jeli jer još ima razbacanih ostataka jela i malenih očišćenih kosti koje su sigurno poslužile za neku igru, kao što je naš domino ili naša dječja igra na kuglice i rupice, što su je igrali na primitivnom poput šahovske ploče igraćem polju zacrtanom na stazi. Onda su se umorili i sve napustili i potražili položaje više ili manje udobne za spavanje ili za bdjenje.
Na vedrom istočnom nebu, na koje se sasvim ružičasti predjel sve više proteže, a na kome uostalom još nema sunčane zrake, pokazuje se, dolazeći iz nepoznatih dubina, veoma svijetao meteor koji silazi poput ognjene lopte nepodnošljiva sjaja, a slijedi ga blistajući trag, koji možda nije drugo do sjećanje na njegov sjaj u mrežici našeg oka. Spušta se veoma brzo k zemlji šireći svjetlost tako intenzivnu, čarobnu, zastrašujuću u njenoj ljepoti, da se zorina ružicasta svjetlost poništuje, jer je nadmašuje ta usijana bjelina.
Stražari podignu glave zapanjeni, i zato što sa svjetlošću dođe i ori se snažno, skladno, svečano, gromoglasno brujanje koje ispunja sav svemir. Dolazi iz rajskih dubina. To je aleluja, anđeoski Slava, koji prati Kristov Duh koji se vraća u njegovo slavno tijelo.
Meteor se sruči na kamen koji je uzalud zatvarao Grob, istrgne ga, baci na zemlju, kao gromom ošinu strahom i praskom stražare postavljene za tamničare Gospodara svemira, prouzročivši svojim povratkom na zemlju novi potres kao što je to učinio kad je ovaj Gospodinov Duh bio pobjegao sa Zemlje. Uđe u mračan Grob koji se sav rasvijetli njegovom neopisivom svjetlošću. I dok svjetlost nepomična lebdi u zraku, Duh se ponovno izlije u tijelo koje je nepomično u mrtvačkim povojima. I sve to, ne u jednoj minuti, nego u djeliću minute, tako je bilo brzo pojavljivanje, spuštanje, ulazak i isčeznuće Božjega Svjetla ...
»Hoću«. Ta naredba božanskoga Duha svome hladnome Tijelu nema zvuka. Izrekla ju je Bit nepomičnoj materiji. Ali ljudsko uho ne zamijeti ni jedne riječi.
Tijelo primi naredbu i posluša je s dubokim dahom ...
Ništa drugo kroz nekoliko minuta.
Ispod ubrusa i sindona slavno se Tijelo sredi u vječnu ljepotu, probudi se od smrtnoga sna, vrati se iz »ničega« u kome je bilo, živi nakon što je bilo mrtvo. Sigurno, srce se probudi i izvede prvi kucaj, potjera po žilama preostalu zgrušanu krv i odmah je stvori potpunu mjeru u ispražnjenim arterijama, u nepomičnim plućima, u potamnjelom mozgu, te opet unosi toplinu, zdravlje, snagu, misao.
Još jedan tren i evo naglog pokreta ispod teškog sindona. Tako nagloga, da od trena kad pomakne sigurno prekrižene ruke pa do časa kad se pojavi na nogama, impozantan, presjajan u svojoj haljini od nematerijalne materije, nadnaravno lijep i veličanstven, u dostojanstvu koje ga mijenja i uzdiže iako dopušta prepoznati ga, oko jedva na vrijeme uhvati te prijelaze. I sada mu se divi, tako različitom od onoga kakva se pamet sjeća, urednome, bez rana i krvi, nego sasvim sjajnom od svjetla što u mlazovima izbija iz pet rana i izvire iz svake pore njegove kože. Kad učini prvi korak, tada je stvarno "Svjetlost" koja je uzela tijelo . Jer kad se kreće, zrake što izbijaju iz ruku i nogu prave mu aureolu od snopova svjetla, od glave koja je okružena svijetlim vijencem što ga čine bezbrojne malene rane prouzročene od trnove krune, iz kojih više ne izlazi krv, nego samo sjaj, do ruba haljine, a kad raširi ruke koje su mu prekrižene na prsima, otkrije područje veoma žive svjetlosti koja probija kroz haljinu i čini da je u visini Srca sjajna kao sunce. Stvarno »Svjetlost« koja je uzela tijelo. Ali ne siromašna svjetlost zemlje, ne siromašna svjetlost zvijezda, ne siromašna svjetlost sunca. Nego svjetlost Božja; sav rajski sjaj koji se skuplja u samo jedno Biće i dariva mu svoju nepojmljivu azurnu boju za zjenice, ognjenozlatnu boju za kosu, svoju anđeosku bjelinu za haljinu i za boju lica; i sve ono što je ljudskom riječi neopisiv izvanredni žar presvetoga Trojstva, koje svojom žarkom moći zasjenjuje svaki rajski oganj i upija ga u Sebe da ga iznova rodi svakoga trena vječnoga vremena, Srce neba koje privlači i razlijeva svoju krv, nebrojene kapi svoje bestjelesne krvi; blaženici, anđeli, sve što sačinjava raj; Ljubav Božja, ljubav prema Bogu, - sve je to Svjetlost koja je uskrsli Krist, koja ga oblikuje. Kad se pomakne dolazeći prema ulazu i kad oko može vidjeti još nešto, a ne samo njegov sjaj, ukažu mi se dva svjetla, prekrasna ali slična zvijezdama u odnosu na sunce, jedno s ove, a drugo s one strane vrata, ničice u klanjanju svome Bogu koji prolazi obavijen svojim svjetlom, usrećujući svojim osmijehom, i izlazi napuštajući grobnu spilju i ponovno hodi po zemlji, koja se uzbuđuje od radosti i sva blista u svojoj rosi, u bojama trave i ruža, u bezbrojnim cvjeticima jabuka koji se nekim čudom otvaraju s prvim suncem koje ih cjeliva i na vječnom Suncu koje ispod njih prolazi. Stražari su tu, onesviješteni... Pokvarene čovjekove sile ne vide Boga. Dok čiste sile svemira: cvijeće, trava, ptice dive se i časte Moćnoga u moru njegova vlastitog svjetla i u nimbusu svjetla sunčanog.
Njegov osmijeh, njegov pogled koji miluje cvijeće, granje, koji se diže prema vedrom nebu, povećava ljepotu svemu. I milijuni latica koje prave cvjetnu pjenu nad glavom Pobjednika mekše su i mirisnije od svilene ruže. Življi su i dijamanti rose. Modrije je i nebo koje odražava njegove blistave oči, veselije i sunce koje daje radostan izgled jednom oblačiću što ga nosi tihi vjetar, koji dolazi da poljubi svoga Kralja s mirisima što ih je ugrabio vrtovima i milovanjem svilenih latica.
Isus podigne ruku i blagoslovi. A potom, dok ptice jače pjevaju i vjetar miriše, isčezava mom pogledu, ostavljajući me u radosti koja briše i najbljeđe sjećanje na tugu i bol i na nesigurnost za sutra.
RAZMIŠLJANJA NAD USKRIŠENJEM LAZAROVIM
Razmišjanja nad uskrisenjem Lazarovim.
'Govori Isus:
»Mogao sam na vrijeme intervenirati da spriječim smrt Lazarovu. Ali to nisam htio učiniti.
Znao sam da će ovo uskrisenje biti oružje s dvije oštrice jer će obratiti Židove ispravne misli, a učiniti sve zavidnijima koji nisu bili ispravne misli.
Od ovih, a pod posljednjim udarom moje moći, trebala je proizaći moja smrtna osuda. Ali bijah došao radi toga ... i čas je već bio zreo da bi se ispunio.
Mogao sam doista odmah pritrčati čim je umro. Ali trebao sam s uskrisenjem već uznapredovale truleži uvjeriti najtvrdokornije nevjernike.
Pa i mojim apostolima, određenima da ponesu moju Vjeru u svijet, bilo je ptrebno posjedovati vjeru očeličenu od čudesa prvog reda.
U apostolima je bilo toliko još ljudskoga. To sam već bio rekao. Nije to bila nepremostiva zapreka, bijaše dapače logična posljedica njihove kondicije ljudi pozvanih da budu moji u već odrasloj dobi. Ne mijenja se jedan mentalitet, jedna forma mentis (način mišljenja) od danas do sutra. Ni Ja, u svojoj mudrosti, nisam htio odabrati ni odgojiti dječake i učiniti da rastu prema mojoj zamisli da ih učinim mojim apostolima. To sam mogao učiniti. No, to nisam htio učiniti da mi ne bi duše prigovarale da sam prezreo njih koji nisu bili nevini i tako ih doveo do opravdanja i isprike kako sam Ja svojim izborom želio označiti da se već formirani ljudi ne mogu mijenjati.
Ne. Sve se može mijenjati ako se hoće. I doista Ja sam od malodušnih, svadljivih, lihvara, sjetilnih, nevjernih učinio mučenike, svece, evangelizatore svijeta. Nije se promijenio samo onaj koji nije htio.(Juda) Ja sam ljubio i ljubim malene i slabe - ti si tu jedan primjer - samo ako je u njima volja da me ljube i da me slijede, i od tih »ništica« proizvodim svoje odabranike, svoje prijatelje, svoje službenike. Još uvijek se s takvima služim, i to je neprestano čudo koje vršim, da bi druge doveo do toga da vjeruju u Me, da se ne ubija mogućnost čuda. Kako je danas oslabila ova mogućnost ! Poput svjetiljke kojoj manjka ulja ona izdiše ill umire, ubijena poput oskudne ili manjkave vjere u Boga čudesa !
Postoje dva oblika prepotentnosti u traženju čuda. K jednom se Bog saginje s ljubavlju, od drugog indigniran okreće leda. Prvi način je kad se ište, kako sam već poučavao iskati, bez nepovjerenja i umornosti, i koji uopće ne propušta da Bog to ne može uslišiti jer Bog je dobar ... a tko je dobar uslišava jer Bog je moćan i sve može. To je ljubav i Bog udjeljuje onome koji ljubi ...
Drugi način je prepotentnost pobunjenika koji hoće da Bog bude njihov sluga i da ponizuje Samog sebe pred njihovim pakosnim mušicama i da im dadne ono što oni njemu ne daju:
ljubav i poslušnost. Ovakav način je uvreda koju Bog kažnjava time što im uskraćuje svoje milosti.
Tužite se da Ja više ne činim kolektivnih čudesa. A kako ih mogu činiti ? Gdje su zajednice koje vjeruju u Me ? Gdje su istinski vjernici ? Koliko ima istinskih vjernika u jednoj zajednici ?
Kao preostale cvjetice u šumi spaljenoj od požara vidim tu po jednog svako malo od vjernih duša. Ostalo je spalio Sotona svojim naukama. I uvijek sve više će ih spaljivati.
Molim vas, za vaše svrhu naravno ravnanje, držite u pameti moj odgovor Tomi. Ne može se biti mojim istinskim učenicima ako se ljudskom životu nezna dati ona važnost koju zaslužuje kao sredstvo da se postigne pravi Život i koji nema kraja. Koji hoće spasiti život svoj na ovome svijetu izgubit će Život vječni. To sam rekao i opetujem. Što su kušnje ? Oblak što prolazi.
Nebo ostaje i poslije kušnje ono vas čeka. Ja sam osvojio Nebo za vas svojim heroizmom.
Vi me trebate nasljedovati. Heroizam nije samo za one koji moraju iskusiti mučenistvo.
Život kršćanski je neprestani heroizam jer je neprestana borba protiv svijeta, đavla i tijela.
Ja vas ne silim da me slijedite. Ostavljam vas slobodnima. Ali licemjernima vas ne želim.
Ili sa Mnom i poput Mene, ili protiv Mene. Već me ne možete varati. Mene ne možete obmanuti.
A Ja ne ulazim u paktiranje s Neprijateljem. Ako do njega većma držite nego do Mene nemoj te misliti
da u isto vrijeme Mene možete imati za Prijatelja. Ili on ili Ja. Odaberite.
Bol Martina bila je različita od boli Marijine radi različitih psiha dviju sestara, a i radi njihovog različitog ponašanja.
Sretni oni koji se ponašaju tako da nemaju grižnje savjesti što su ražalostili onog koji je sada mrtav i koji se više
ne može utješiti radi boli koja mu je zadana. Ali koliko sretniji oni koji nemaju grižnje savjesti što su ražalostili svoga Boga,
Mene, Isusa, i ne boje se susreta sa Mnom, nego dapače uzdišu za tim susretom kao za radošću željno sanjanom kroz
čitav život i napokon dostignutom !
Ja sam vaš Otac, Brat, Prijatelj. Zašto me dakle toliko puta ranjavate ? Znate li koliko vam još ostaje vremena da živite ?
Da živite da biste naknađivali ? Ne znate to. Pa onda ... čas za časom, dan za danom, činite dobro. Uvijek dobro.
Tako ćete me uvijek učiniti sretnim. Pa i ako vas zatekne bol, jer bol je posvećenje i mir, koji čuva od gnjileži tjelesnosti,
uvijek ćete u sebi imati sigurnost da vas Ja ljubim, i da vas ljubim takoder / u toj boli, i uvijek cete imati mir koji dolazi od moje ljubavi.
Ti, mali Ivane (tako Isus naziva M. V., op. prev.),to znaš da li Ja znam tješiti i u boli.
U mojoj molitvi Ocu opetovano je ono što sam rekao na početku: bilo je nužno s glavnim čudom prodrmati tvrdoću Židova i svijeta uopće.
A uskrisenje jednog mrtvaca koji je već četiri dana u grobu nakon duge, kronične, odbojne, spoznate bolesti, nije bila stvar koja bi nekoga
ostavila indiferentnim pa ni sumnjičavim.
Da sam ga ozdravio dok je živio, ili mu udahnuo duh netom je izdahnuo, oporost neprijatelja mogla bi još
stvarati sumnje s obzirom na bit čuda. Ali smrad lešine, trulež povoja, dugi boravak u grobu, nisu dopuštali sumnja.
I, čudo u čudu, htio sam da Lazar bude odriješen i očišćen u prisutnosti svih da bi vidjeli da mu se ne
samo vratio život nego i cjelovitost udova tamo gdje je prije čirovito meso izlijevalo u krv klice smrti.
Dok vam iskazujem milost dajem vam uvijek više od onoga što tražite.
Plakao sam pred grobom Lazarovim. I torn plaču dali ste toliko imena. Znajte međutim da se milosti postižu s bolju pomiješanom s čvrstom vjerom u Vječnoga.
Plakao sam ne toliko radi gubitka prijatelja i radi boli sestara, koliko radi triju misli (razloga) koje su poput dna koje se pokreće, toliko su procvjetale u tom času,
življe nego ikada bile kao tri čavla koja su mi uvijek zabadala svoju oštricu u srce:
1. Konstatacija koliku ruševinu je nanio Sotona čovjeku svojim zavođenjem na Zlo.
Ruševinu po osudi koja je ljudima donijela bol i smrt. Fizičku smrt, Simbolički znak i živu metaforu duhovne smrti^ koju grijeh zadaje duši rušeći ju,
nju kraljicu određenu da živi u kraljevstvu svjetlosti, u paklene tmine.
2. Uvjerenje da čak ni ovo čudo, postavljeno kao uzvišeni korolar (dodatak) triju godina evangeliziranja, neće uvjeriti židovski svijet o Istini koje sam
Ja bio Donosiocem. I da nijedno čudo neće moći ni budući svijet obratiti Kristu. Oh ! boli ... uskoro umrijeti za tako mali broj ljudi !
3. Mentalna vizija moje vrlo blize smrti. Bijah Bog. Ali takoder i čovjek bijah. I da bi bio Otkupitelj morao sam osjetiti teret ispaštanja.
Zato takoder i groza pred smrću i takvom smrću. Bijah živi i zdravi koji je sam sebi govorio: "Skoro ću biti mrtav, bit ću u grobu kao Lazar.
Uskoro će najokrutnija agonija biti mojom drugaricom. Moram umrijeti." Dobrota Božja sačuvala vas od spoznaje budućnosti !
Ali Ja od toga nisam bio pošteđen. Oh ! Vjerujte to, vi koji se tužite nad vašom sudbinom. Nijedna nije bila žalosnija od moje, jer sam imao stalno u pameti
sve što mi se trebalo dogoditi, sjedinjeno sa siromaštvom, neudobnostima, oskudicama, oporostima koje su me pratile od rođenja do smrti.
Ne tužite se, dakle. I uzdajte se u Me. Dajem vam svoj mir !« 'Jeshuah'
Susret s bogatim mladićem
Isus napusti put za Jerihon i pođe sporednim putem u Doko. I poslije nego je kratko njime išao, eto - od jedne karavane
što je dolazila ne znam odakle, od jedne bogate karavane, koja zacijelo dolazaše iz daleka, jer su žene bile na devama u zatvorenim luksuznim
kabinama koje su se ljuljale, ili u nosiljkama privezanim za grbe deva, a muškarci sjedili opkoračke na vatrenim konjima ili na drugim devama -
odijeli se jedan mladic i primoravši svoju devu da klekne, skine se dolje sa sedla i pođe k Isusu. Jedan sluga dotrča i pridrži mu životinju za uzde.
Mladić se baci pred Isusa i poslije dubokog pozdrava reče Mu: «Ja sam Filip Kanatin, sin pravih Izraelićana, takav sam i ostao, Bio sam učenik
Gamaliela, dok me smrt očeva ne prisili da preuzmem vodstvo očeve trgovine. Slušao sam Te više puta. Poznata su mi Tvoja djela.
Čeznem za boljim življenjem da bih imao onaj vječni život, što ga Ti obećaješ onima koji ostvare Tvoje Kraljevstvo u sebi.
Reci mi dakle, dobri Učitelju: što moram činiti, da bih imao vječni život ?» « Zašto me zoveš dobrim ? Samo Bog je dobar. »
« Ti si Sin Božji, dobar kao što je i Tvoj Otac. Oh ! reci mi, što moram činiti ? »
« Da uđeš u život vječni, drži zapovijedi. » « Koje, Gospodine moj ? Stare ili Tvoje ? »
« U starima su već i moje, moje ne mijenjaju stare. One vrijede zauvijek: klanjati se pravom ljubavlju Jedinom pravom Bogu
i poštivati obredne zakone, ne ubiti, ne krasti, ne činiti preljuba, ne svjedočiti lažno, poštovati oca i majku, ne škoditi bližnjemu nego ga ljubiti kao
samoga sebe. Ako to budeš činio, imat ćeš život vječni.» « Učitelju, sve sam to opsluživao od svoje mladosti. »
Isus ga pogleda pogledom ljubavi i blago ga upita: « Zar ti se još ne čine dovoljnima ? » « Ne, Učitelju. Velika je stvar Kraljevstvo Božje u nama
i na drugom svijetu. Neizmjerni je dar Bog koji nam se daruje. Osjećam da je sve malo, to što je dužnost, u odnosu na Sveobuhvatnog, na Neizmjerno
- Savršenog koji se daruje, pa mislim da se On mora postići sa stvarima savršenijim od zapovijeđenih, da se čovjek ne osudi, i da se Neizmjernomu svidi.»
« Dobro govoriš. Da budeš savršen, nedostaje ti još jedna stvar. Ako hoćeš biti savršen kako hoće Otac naš nebeski, idi, prodaj što imaš, daj to
siromasima, pa ćeš imati blago na Nebu, koje će te , učiniti milim Ocu, koji je dao svoje Blago za siromahe zemlje. Onda dođi i slijedi me.»
Mladić se ražalosti, zamisli se. A onda se digne na noge i reče: « Sjećat ću se Tvoga savjeta ... » i žalostan se udalji.
Judi se opaža ironičan podsmijeh na licu te promrmlja: «Nisam ja jedini koji voli novac.»
Isus se okrene i pogleda ga ... zatim gleda i ostalu dvanaestoricu, kad je opazio da su oko Njega, i onda uzdahne:
« Kako će bogataš teško ući u Kraljevstvo nebesko. Jer su uska vrata Neba i strm je put, te ga ne mogu prevaliti oni koji su opterećeni velikim
teretom bogatstva ! Da se uđe gore, potrebno je samo blago nematerijalnih kreposti, i znati se otcijepiti od svega što nas privezuje uz stvari i
taštine svijeta. » Isus je veoma žalostan ... Apostoli se međusobno pogledaju ... Isus gledajući karavanu bogatog mladića koji se udaljavao,
ponovno preuzme riječ: «Uistinu vam kažem, da je lakše da deva prođe kroz iglene ušice nego da bogataš uđe u Kraljevstvo Božje.»
«Ali tko će se onda uopće spasiti ? Bijeda često čini grješnike, zbog zavisti i malog poštivanja onog što je tuđe, i zbog nepouzdanja u Providnost ...
Bogatstvo je zapreka savršenstva ... Pa onda ? Tko će se moći spasiti ?» Isus ih gleda i reče im: « Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće,
jer je Bogu sve moguće. Dovoljno je da mu čovjek pomogne, svomu Gospodinu, sa svojom dobrom voljom . Dobra je volja prihvatiti dani savjet i
nastojati doći do slobode od bogatstva. Do potpune slobode, da se može služiti Bogu. Jer prava sloboda čovjeka jest:
Slijediti glasove koje mu Bog šapće u srcu i njegove zapovijedi, ne biti rob ni sebe samoga, ni svijeta, ni ljudskog obzira, i stoga ni Sotone.
Služiti se divnom, razumnom slobodom kojom je Bog obdario čovjeka da hoće slobodno i samo Dobro i da tako postigne presjajni, slobodni, blaženi
život vječni. Ne smije se biti robom ni vlastitoga života, ako se pogodujući njemu moramo protiviti Bogu. Rekao sam vam:
"Onaj koji izgubi svoj život poradi moje ljubavi i zato da Bogu služi, taj će ga spasiti za vječnost."» - « Evo ! Mi smo ostavili sve
da te slijedimo, pa i dopuštene stvari. Što ćemo zato imati ? Hoćemo li onda ući u Tvoje Kraljevstvo ? » - upita Petar.
«Uistinu, uistinu vam kažem da oni koji me budu slijedili na taj način i koji me budu uopće slijedili - jer uvijek ima vremena
da se poprave lijenosti i grijesi koji su do sada učinjeni, uvijek ima vremena dokle ste na zemlji i dok su pred vama dani u kojima se može ispraviti učinjeno zlo
- ti će biti sa Mnom u Mome Kraljevstvu. Uistinu vam kažem, da ćete vi koji ste Me slijedili, za obnove, sjediti na prijestoljima
i suditi narodima zemlje skupa sa Sinom čovječjim koji će sjediti na prijestolju svoje slave. Zaista vam još kažem da neće biti nitko tko je radi mojega
Imena ostavio kuću, polja, oca, majku, braću, ženu, djecu i sestre, da širi Radosnu Vijest i da nastavi moje djelo, a da neće primiti stostruko u ovome
vremenu i život vječni u budućem vijeku.» «Ali ako izgubimo sve, kako možemo postostručiti naše imanje ?» upita Juda Iškariot.
« Ponovno kažem: što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće. Bog će dati stostruko duhovnu radost onima koji su znali od sinova svijeta učiniti se
sinovima Božjim, to jest duhovnim ljudima. Oni će uživati pravu radost ovdje i iznad zemlje. I još vam kažem, da svi oni koji izgledaju prvi,
a prvi bi morali biti pošto su primili više od svih, neće biti prvi. I neće svi oni koji izgledaju posljednji, čak još manji nego posljednji,
pošto po izgledu nisu bili moji učenici, niti su pripadali Izabranom narodu, neće biti posljednji.
Zaista mnogi će prvi biti posljednji i mnogi posljednji, najniži, bit će prvi ...
Ali, eto tu je Doko. Pođite naprijed svi osim Jude Iškariota i Šimuna Zelote. Pođite i naviještajte Me onima koji Me mogu trebati. »
Isus s dvojicom, koje je zadržao, čeka da se pridruži trima Marijama koje ih slijede na nekoliko metara udaljenosti.
hosana
GETSEMANI
Ulicom vlada potpuna tišina. Samo neki vodoskok što pada u kameno korito svojim šumom remeti toliku tišinu. Uzduž zidova kuća, još je mračno, dok s druge strane mjesec počinje bijeliti vrhove kuća i gdje se put proširuje u mali trg, evo mliječno srebrna mjesečina silazi da uljepša čak i šljunak i zemlju na putu. Ali ispod čestih lukova što spajaju kuću s kućom, što naliče pomičnim mostovima i služe kao potporanj ovim starim kućama s vrlo rijetkim otvorima prema ulici, a koje su u ovo vrijeme sve zatvorene i mračne kao da su napuštene, tamo je potpuni mrak, a crvenkasto svijetlo baklje koju nosi Šimun poprima neobičnu živost i još veću korist. Lica se, u torn crvenom i pokretnom svijetlu, pokazuju u čistom reljefu, i svi koliko ih ima, otkrivaju i toliko različitih duševnih stanja.
Najsvečanije je i najmirnije lice Isusovo. Umor ga donekle čini starijim, ističući mu crte koje obično nema, a koje već naliče budućem izrazu njegova lica smirenog u smrti.
Ivan koji mu je uz bok, kruži zaprepaštenim pogledom, bolnim zbog svega što vidi. Naliči dječaku koji se je prestrašio nakon što je čuo neku priču ili neko zastrašujuće obećanje, pa traži pomoć od nekog koji zna više od njega. Ali tko mu može pomoći ?
Šimun, koji je s druge Isusove strane, ima zatvoreno, mračno lice čovjeka koji premeće po sebi strašne misli. I još je jedini koji uz Krista pokazuje dostojanstven izgled.
Ostali, u dvije skupine što se stalno mijenjaju u svom stavu, pravo su previranje. I svako malo čuje se u povišenom tonu, uz čudni odjek, promukli glas Petrov ili baritonski glas Tome. A zatim se stišaju kao prestrašeni zbog onoga što govore. Raspravljaju o tome što treba činiti i jedan predlaže jedno, a drugi drugo. All padaju svi prijedlozi, jer stvarno započinje »čas tmina« i rasuđivanja ljudska ostaju zamračena i smetena.
»Trebalo je reći mi to prije« žesti se Petar.
»Ali nije o tome govorio. Ni Učitelj...«
»Da ! Baš" On ti je to govorio. Ali brate ! Izgleda da Ga ti ne poznaješ !«
»Osjećao sam da se nešto sprema. I rekao sam: "Hajdemo umrijeti s njime". Sjećate li se ? Ali, tako mi našeg Presvetog Boga, da sam znao da je to bio Juda Šimunov !...« grmi Toma prijeteći.
»I što si htio učniti ?« pita Bartolomej.
»Ja ! Ja bih to učinio i sada, kad biste mi pomogli !«
»Što ? Otišao bih ga ubiti ? A gdje ?«
»Ne. Odveo bih Učitelja. To je jednostavnije.«
»On ne bi htio !«
»Ne bih ga ni pitao da li hoće. Oteo bih ga, kao što se otima ženu.«
»Ne bi bila loša ideja !« kaze Petar. I kakav je već... nagao, vraća se natrag, ulazi u skupinu gdje su dva sina Alfejeva koji s Matejom i Jakovom tiho šapću kao zavjernici.
»Slušajte: Toma kaže da se Isusa odvede odavde. Svi zajedno. Moglo bi se... iz Getsemanija preko Betfage u Betaniju, a odatle... odmagliti na koje mjesto. Hocemo li ? I kad On bude na sigurnom, vraćamo se i satiremo Judu.«
»Uzalud je to. Sav je Izrael jedna stupica« kaze Jakov Alfejev.
»I čas je tu ... zatvara se. To se moglo i naslutiti. Suviše je mržnje !«
»Ali Mateju ! Baš mi ideš na živce ! Bio si smjeliji kad si bio griješnik ! Reci ti, Filipe.«
Filip, koji dolazi sam samcat i izgleda da sam sa sobom govori, uzdigne pogled i zaustavi se. Petar ga dostigne i nešto međusobno šapću. Zatim dostignu skupinu:» Ja bih rekao da je najbolje mjesto u Hramu« kaze Filip.
»Jesi li lud ?« urlaju bratići, Juda i Jakov. »Ali ako ga hoće ubiti ! ?«
»Psss ! Kakva graja ! Znam što kažem. Posvuda će ga tražiti. Ali tamo ne. Ti i Ivan imate dobra prijateljstva među slugama Aninim. Nek im se dade dobar zlatni zalogaj... i sve će biti u redu. Vjerujte ! Najbolje mjesto da se traženi sakrije jest u kuće tamničara.«
»Ja to neću učiniti« kaže Jakov Zebedejev. »Ali poslušaj i ostale. Prvo Ivana. A ako ga zatim uhapse ? Neću da se kaže da sam ja izdajica ...«
»Na to nisam mislio. Pa onda ?« Petar je malaksao.
»E pa onda ja bih rekao da je samilosno učiniti jednu stvar. Jedina koju možemo. Odvesti Majku...« kaže Juda Alfejev.
»Taman !... Ali... Tko da pođe ? Što joj reći ? Pođi ti, rođače.« »Ja ostajem s Isusom. To je moje pravo. Idi ti.« »Ja ? ! Ja sam naoružan mačem da umrem kao Eleazar iz Saure. Prije ću kroz legije da branim svog Isusa i udarit ću bez suzdržavanja. Ako me snaga većine ubije, nije važno. Ja sam ga branio ...« izjavljuje Petar.
»Ali, jesi li baš siguran da je Iškariot ?« pita Filip Tadeja. »Siguran sam u to. Nitko od nas nema zmijino srce. Samo on... Idi ti, Mateju, k Mariji i reci joj ...«
»Ja ? Da je prevarim ? Vidjet pored sebe Nju koja o tome ništa ne zna, a zatim ? Ah, ne. Spreman sam na smrt, ali ne da izdam onu golubicu ...«
Glasovi se mješaju u šaputanju.
»Čuješ ? Učitelju, mi te ljubimo« kaže Šimun.
»Znam to. Nisu mi potrebne one riječi da to znam. I ako daju mir Kristovom srcu, one ranjavaju njegovu dušu.«
»Zašto, Gospodine moj ? To su riječi ljubavi.«
»Posve ljudske ljubavi. Zaista, u ove tri godine nisam ništa učinio, jer ste vi još više ljudski nego u prvi čas. Kvasaju u vama najblatnjaviji kvasci ove večeri. Ali nije vaša krivica ...«
»Spasi se, Isuse !« jeca Ivan.
»Spasavam se.«
»Da ? Oh, moj Bože, hvala !« Ivan naliči cvijetu savijenu od žege i koji se svijež uspravlja na stabljici. »Da kažem ostalima. Kuda idemo ?« »Ja u smrt. Vi u Vjeru.«
»Pa zar nisi sada rekao da se spasavaš ?« Ljubimac se snuždi ponovo.
»Spasavam se, stvarno, spasavam se. Kada ne bih slušao Oca propao bih. Slušam. Zato se spasavam. Ali nemoj tako plakati ! Manje si odvžan od učenika onog grčkog filozofa o kome sam ti govorio jednog dana. Oni ostadoše pored učitelja koji je umirao od kakute (trubeljike), hrabreći ga svojom muževnom boli.
Ti... ti mi izgledaš kao mališan koji je izgubio svog oca.«
»A zar možda nije tako ? Više nego da sam izgubio oca, ja gubim ! Gubim Tube ... !«
»Ne gubiš me, jer nastavljaš ljubiti me. Izgubljen je onaj koji je odvojen od nas zaboravom na Zemlji i Sudom Božjim tamo. Ali mi nećemo biti odvojeni. Nikada. Niti od ovoga niti od onoga.«
Ali Ivan ne shvaća razloge.
Šimun se još približi Isusu i tiho mu se povjeri: »Učitelju... ja... ja i Šimun Petar nadali smo se da ćemo učiniti nešto dobra... Ali... Ti koji znaš sve, rcci mi: Kroz koliko sati misliš da ćeš biti
u h v a ć e n ?« . »Čim mjesec bude na vrhuncu svoga luka.«
Šimunovo lice se grči u bolnoj i nestrpljivoj, da ne kažem i u srditoj grimasi. »Onda je sve bilo uzalud... Učitelju, sada ću Ti objasniti. Ti si govoto predbacivao meni i Šimunu Petru što smo te ostavili toliko sama ovih posljednjih dana. Ali udaljavali smo se zbog Tebc... Iz ljubavi prema Tebi. Petar je noću u pondjeljak, potresen tvojim riječima, došao k meni dok sam spavao i rekao mi: »Ja i ti, imam povjerenja u tebe, moramo nešto učiniti za Isusa. Čak jc i Juda rekao da se želi za to zauzeti.« Oh, zašto nismo razumjeli tada ? Zašto nam Ti nisi ništa rekao ? Ali, reci mi: Zar nisi nikome rekao ? Baš nikome? Možda si shvatio to samo ovih posljednjih sati ?«
»Uvijek sam to znao. Još i prije nego što je bio apostol. A da njegov zločin ne bi bio savršen, i u božanskom i u ljudskom (pogledu), nastojao sam ga na sve načine udaljiti od Sebe. Oni koji hoće da Ja umrem krvnici su Božji. Ovaj, moj učenik i prijatelj, on je Izdajnik i krvnik čovječji. Moj prvi krvnik, jer me usmrtio po naporu što sam ga morao imati uz sebe, kod stola, i da sam bio primoran štititi ga samim Sobom od vas.«
»I nitko to ne zna?«
»Ivan. To sam mu rekao pri svršetku Večere. Ali što ste učinili ?«
»A Lazar ? Zar baš ništa Lazar ne zna ? Danas bijasmo kod njega, jer je došao jutros rano, žrtvovao i otišao, a da se nije zadržao u svojoj palači, niti otišao u Pretorij. Jer on uvijek tamo odlazi po običaju preuzetom od oca. A Pilat je u gradu ovih dana, to znaš...«
»Da. Svi su ovdje. Tu je Rim: novi Sion s Pilatom. Tu je Izrael s Kajfom i Herodom. Tu je sav Izrael, jer je Pasha sakupila sinove ovoga naroda pred podnožjem Božjega oltara … ... Jesi li vidio Gamalijela ?«
»Da. Zašto to pitanje ? Treba li i sutra da ga ponovno vidim ... «
»Gamalijel je večeras u Beftagi. To znam. Kada budemo stigli u Getsemani ti ćeš otići do Gamalijela i reći mu: "Uskoro ćeš imati znak koji čekaš već 20 godina. Ništa više. Zatim ćeš se vratiti da budeš s apostolima.«
»Pa kako to znaš ? Oh, Učitelju moj, jadni Učitelju, koji nemaš ni te utjehe: ne znati tuđa djela !«
»Dobro kažeš ! Utjeha što neznaš ! Jadni Učitelj ! Jer ima više zlih nego dobrih djela. Ali vidim i ona dobra i poradi njih se radujem.«
»Ti onda znaš da ... «
»Šimune, to je čas moje muke. Da je učini što potpunijom, Otac mi oduzima svjetlo pomalo kako se približava. Uskoro, imat ću samo tmine i promatranje onog što je od tmina: tj. sve grijehe ljudi. Ne možeš, ne možete shvatiti, nitko osim onoga koji će na to biti pozvan od Boga po posebnom poslanju, neće shvatiti ovu muku u velikoj Muci, a zatim, kako je čovjek materijalan i u ljubavi i u razmišljanju, bit će ih koji će plakati i trpjeti zbog udaraca koje ću primiti, zbog mučenja Otkupitelja, ali neće shvatiti veličinu duhovnog mučenja, koje će, vjerujte to vi koji me slušate, biti najokrutnije ... Govori, stoga, Šimune. Vodi me stazama po kojima je tvoje prijateljstvo išlo zbog Mene, jer Ja sam siromah koji gubi vid i koji vidi utvare, a ne stvarne stvari ... «
Ivan ga zagrli i pita: »Što ? Ne vidiš više svoga Ivana ?«
»Vidim te. Ali utvare ustaju iz magli Sotoninih. Viđenja, môre i boli. Ove smo večeri svi obavijeni ovim kužnim isparavanjem pakla. Zli nastoji da u Meni izazove malodušnost, neposluh i bol. U vama će stvarati razočarenje i strah. Kod mnogih, koji ipak nisu ni strašljivi ni zločinci, izazvat će zločinstvo i strah. Kod onih koji su već Sotonini ulit će nadnaravnu izopačenost. Govorim tako, jer njihovo savršenstvo u zlu će biti takvo da će nadmašiti ljudske mogućnosti i dostići savršenstvo, koje je uvijek u nadljudskome. Govori, Simune.«
»Da. Od utorka samo obilazimo da doznamo, da preteknemo, da tražimo pomoć.«
»I što ste mogli učiniti ?«
»Ništa. Ili vrlo malo.«
»A to malo postat će ’’ništa’’ kad strah ukoči srca.«
»Sukobio sam se i s Lazarom ... To mi se dogodilo prvi put ... Sukobio sam se, jer mi se učinio tromim ... On bi mogao nešto učiniti. Prijatelj je Upravitelja. On je uvijek sin Teofila !
Ali Lazar je odbacio svaki moj prijedlog. Ostavio sam ga urlikajući: "Ja mislim da si ti taj prijatelj o kome Učitelj govori. Gadiš mi se!" i više se nisam htio vraćati k njemu ... Ali, jutros me je pozvao i rekao: "Možeš li još misliti da bih ja bio njegov izdajica ?" Već sam bio vidio Gamalijela i Josipa i Kuzu, Nikodema i Manahena i na koncu tvog brata Josipa ... i više nisam mogao u to vjerovati. Rekao sam mu: "Oprosti, Lazare. Ali osjećam da mi je um poremećen više nego kada sam ja sm bio osudenik". Doista je tako, Učitelju ... Ja više nisam ja ... Ali, zašto se smiješ ?«
»Jer to potvrđuje ono što sam ti Ja rekao ranije. Sotonina te magla obavija i zbunjuje. Što je Lazar odgovorio ?«
»Rekao jc: "Razumijem te. Dodi danas s Nikodemom. Potrebno mi je da te vidim". I otišao sam, dok je Šimun Petar pošao k Galilejcima. Jer tvoj brat, on, iz tolike udaljenosti zna o tome više nego mi. Kaže da je to slučajno doznao, razgovarajući s nekim starim Galilejcem, prijateljem Alfeja i Josipa, koji stanuje blizu tržnice.«
»Ah ! ... da ... Veliki prijatelj kuće ... «
»On je tamo sa Šimunom i ženama. Tamo je i obitelj iz Kane.«
»Vidio sam Šimuna.«
»Dakle, Josip je doznao od tog svog prijatelja i prijatelja jednog od Hrama, koji mu je u svojti po ženi, da je tvoje hvatanje odlučeno, i rekao je Petru: "Ja sam se uvijek borio protiv njega. Ali iz ljubavi. I dok je On još bio jak. Ali sada kada postaje poput djeteta žrtvom svojih neprijatelja, ja, rođak, koji sam ga uvijek ljubio, s Njim sam. Dužnost je to krvi i srca".«
Isus se smiješi zadobivši za trenutak vedro lice iz časova radosti.
»I Josip je rekao Petru: "Galilejski farizeji su zmije kao i svi farizeji. Ali Galileja nije sva farizajska. I ovdje su mnogi Galilejci koji ga ljube. Hajdemo im reći da se skupe da bi ga branili. Imamo samo bodeže. Ali i štapovi su oružje ako se njim dobro rukuje.
I, ako ne dođe rimska vojska, brzo ćemo svladati hramske pandure, tu kukavičku rulju." I Petar je otišao s njim. Ja sam, medutim, pošao Lazaru. S Nikodemom. Odlučili smo uvjeriti Lazara da dode s nama i da otvori svoju kuću i da bude s Tobom. Rekao nam je: "Moram slušati Isusa i biti ovdje. Da dvostruko trpim ..." Je li to istina ?« »Istina je. Ja sam mu to naredio.«
“Ipak mi je dao mačeve. Njegovi su. Jednog za mene, drugog za Petra. I Kuza mi je htio dati mačeve. Ali... Što su dva komada željeza protiv jednog čitavog svijeta ? Kuza ne može vjerovati da je istina što ti kažeš.” Kune se da on ne zna ništa, i da se na dvoru samo misli kako de se zabavljati o blagdanu ... Bančenje, kao obično. Tako da je on rekao Ivani da se povuče u jednu od svojih kuca u Judeji. Ali Ivana hoće da ostane ovdje. Zatvorena u svojoj palači, kao da je tamo nema. Ali se ne udaljuje. S njom je Plautina, Ana, Nike i dvije rimske dame iz Klaudijine kuće. Plaču, mole se i nagovaraju nevine da se mole. Ali nije vrijeme molitve. Vrijeme je krvi. Ja osjećam kako u meni oživljuje "zelot" i gorim od želje da ubijam, da se osvetim ! ... «
»Šimune ! Da sam htio da umreš kao prokletnik ne bih te bio oslobodio od očaja ! ...« Isus je vrlo strog.
»Oh ! oprosti, Učitelju... oprosti. Ja sam kao pijan, u bunilu.«
»A Manahen, što kaže ?«
»Manahen kaže da to ne može biti istinito, a kad bi bilo da bi on išao za Tobom i u muci.«
»Kako se svi pouzdajete u sebe !... Kolika oholost je u Čovjeku ! A Nikodem i Josip ? Što oni znaju ?«
»Ništa više od mene. Prije nekog vremena, na skupštini uhvatio se sa Sinedrijem jer ih je nazvao razbojnicima što hoće da ubiju nevinoga, i rekao: "Sve je ovdje unutra nezakonito. On dobro govori. Mrzlost je u kući Gospodinovoj. Ovaj će oltar biti razoren, jer je obeščašćen". Nisu ga kamenovali jer je to on – Josip iz Arimateje. Ali odonda od njega sve skrivaju. Samo su mu Gamalijel i Nikodem ostali prijatelji. Ali, prvi ne govori. A drugi... Ni on ni Josip nisu više bili pozvani u Sinedrij, kad je trebalo nešto važno odlučiti. On se saziva nezakonito ovdje-ondje, u razne sate iz straha pred njima i pred Rimom. Ah! Zaboravio sam!... Pastiri. I oni su s Galilejcima. Ali nas je malo. Da nas je Lazar htio poslušati i poći k Pretoru! Ali nije nas poslušao! ... To smo, eto, uradili... Mnogo ... i ništa ... a ja sam toliko utučen da bih htio poći poljima urlajući kao šakal, prepustivši se divljanju u orgiji, ubijajući kao razbojnik, samo da skinem sa sebe ovu pomisao da je "sve uzalud" kao što reče Lazar, kao što je rekao Josip i Kuza i Manahen i Gamalijel... « Zelot ne sliči više na sebe ...
»Što je rekao rabi ?«
»Rekao je: "Ja ne znam točno Kajfine namjere. Ali vam kažem, samo je za Krista prorečeno ono što kažete. A budući da ja ne pripuštam da je u ovom proroku Krist, ne smatram da bi se tu trebalo uznemiravati. Bit će ubijen čovjek, dobar, Božji prijatelj. Ali kolikima je, njemu sličnima, Sion ispijao krv" Ali, jer smo mi uporno ostajali pri tvojoj Božanskoj naravi, ponovio je, tvrdoglavo: "Kada budem vidio znak, vjerovat ću". I obećao je da će se uzdržati da glasa za tvoju smrt, i dapače, ako bude moguće, nastojati uvjeriti i druge da te ne osude. Ovoliko, i ne više. Ne vjeruje ! Ne vjeruje ! Kad bi se moglo stići do sutra ... Ali Ti kažeš da ne. Oh, što ćemo učiniti mi ?!«
»Ti ćeš otići kod Lazara i nastojat ćeš ih povesti sa sobom što budeš mogao više. Ne samo od apostola. Nego i od učenika koje ćeš naći da lutaju po poljskim putevima. Nastoj vidjeti pastire i predaj im ovu naredbu. Kuća u Betaniji je više nego ikad Betanija, kuća dobrog gostoljublja. Oni koji nemaju hrabrosti da se suprotstave mržnji čitavog naroda, neka se sklone onamo. Da čekaju ... «
»Ali mi te nećemo ostaviti.«
»Nemojte se odvajati ... Odvojeni, bili biste ništa. Ujedinjeni, još ćete biti snaga. Šimune: obećaj mi to. Ti si smiren, vjeran, imaš riječ i vlast čak i nad Petrom. I imaš veliku obavezu prema Meni. To ti pripominjem po prvi put, da ti nametnem poslušnost. Gledaj: sad smo na Cedronu. Odande si uzašao k Meni gubav, a odavde si otišao zdrav. Za ovo što sam ti dao, daj mi. Daj Čovjeku ono, što sam Ja dao čovjeku. Sada sam gubavac Ja ... «
»Neee ! Nemoj to reći !« jecaju zajedno oba učenika.
»Tako je ! Petar pa moja braća, bit će najutučeniji. Kao zločinac će se osjećati moj pošteni Petar i neće imati mira. I braća... Neće imati srčanosti da pogledaju ni svoju ni moju Majku... Preporučam ih tebi... «
»A ja, Gospodine, čiji ću biti ? Na mene ne misliš ?« jeca Ivan.
»O dječače moj ! Ti si povjeren svojoj ljubavi. Ona je toliko silna da će te voditi kao majka. Ne dajem ti naredbe ni vodica. Ostavljam te na vodama ljubavi. One su u tebi rijeka tako mirna i duboka, da mi se ne nameće sumnja o tvojemu sutra. Šimune, jesi li shvatio? Obećaj mi, obećaj mi !« Mučno je vidjeti Isusa tako tjeskobna ... I ponovno: »Prije nego dođu ostali ! Oh ! Hvala ! Budi blagoslovljen !«
Čitava je grupa na okupu.
»Sada se odijelimo. Ja ulazim na više da se molim.
Sa sobom hoću Petra, Ivana i Jakova. Vi ostanite ovdje. A ako budete napadnuti zovite. I ne bojte se. Neće vam ni vlas biti oduzeta. Molite za Me. Odložite mržnju i strah. To će biti samo trenutak... a zatim će radost biti potpuna. Smiješite se, da imam u srcu vaše smiješke. I još hvala za sve, prijatelji. Zbogom. Gospodm nek vas ne ostavi...« Isus se odijeli od apostola i ide naprijed, dok Petar tu na rubu maslinika prima od Šimuna zublju nakon što je ovaj s njom upalio smolaste grančice koje gore i pucketaju šireć miris smrče.
Mučno mi je gledati Tadeja koji tako upornim i bolnim pogledom gleda Isusa, da se ovaj okrenu i traži tko ga je to gledao. Ali Tadej se sakri iza Bartolomeja i grize usnice da bi se obuzdao.
Isus učini kretnju rukom, nešto između blagoslova i zbogom, i zatim nastavi svoj put. Mjesec, sada već dosta visoko, okružuje svojom svjetlošću njegov visoki lik i izgleda da Ga čini još većim, produhovljujući Ga, čineći sjajnijom crvenu haljinu i zlatnijom njegovu kosu. Za Njim požuruju korak Petar sa zubljom i dva sina Zebedejeva.
Proslijediše dok ne dođoše do granice prve hridi rustičnog amfiteatra maslinika, kojem ulaz čini nepravilna poljana, a kao stepenice razne hridi koje ulaze postepeno od maslinika prema brdu, zatim Isus reče:
»Zaustavite se, čekajte me ovdje, dok se Ja pomolim. Ali nemojte spavati. Mogli biste mi biti potrebni. I, za ljubav, tražim: molite ! Vaš Učitelj je v r l o iznemogao«.
Stvarno je to već duboka iznemoglost. Izgleda već natovaren teretom. Gdje je više onaj muževni Isus koji je govorio mnoštvu, lijep, jak, gospodujućeg oka, smirenog smiješka, sonornog i prelijepog glasa ? Izgleda već zahvaćen tugom. Naliči nekome koji je trčao i plakao ... Ima umorni i tugaljivi glas. Žalostan, žalostan, žalostan.
Petar odgovori za sve: »Budi miran, Učitelju. Bdjet ćemo i moliti. Dosta je da pozoveš" i doći ćemo.«
I Isus ih ostavi dok se trojica sagnuše da sakupe lišća i suhog granja da upale malu vatru koja bi ih trebala držati budnima, a također i da nadvladaju rosu koja se počinje obilno spuštati.
Hoda, okrenuvši im leda, od zapada prema istoku, tako da mu sada u lice udara mjesečeva svjetlost. Vidim kako mu je velika bol još više raširila oko, možda ga to širi ono crnilo od umornosti, možda je to sjena od luka obrva. Ne znam. Znam da mu je oko više otvoreno i udubljeno. Ulazi prignute glave, samo je svako malo diže uzdišući kao od napora i zadihanosti, i zatim kruži svojim tako tužnim okom tihim maslinikom. Uspne se još nekoliko metara, zatim zaobiđe jednu hrid stepenicu, koja osta tako izmedu Njega i trojice koji su većma na niže.
Hrid, visoka na početku nekoliko decimetara, uspinje se sve više i nakon malo već je visoka više od dva metra, tako da potpuno zaklanja Isusa od svakog više ili manje diskretnog i prijateljskog pogleda. Isus prosljeduje do jednog velikog masiva koji na jednoj određenoj točki zakrčuje malu stazu, možda postavljenog kao potporanj na stranu koja se prema dolje odranja strmije i ogoljenije sve do jedne puste gomile koja je pred zidinama iza kojih je Jeruzalem, a prema gore nastavlja se uspinjati s drugim škrapama i s drugim maslinama. Upravo poviše na velikoj stijeni naginje se vani jedna maslina sva čvorasta i uvijena. Naliči neobičnom hirovitom upitniku koji je postavila priroda da pita neki 'z a š t o' ? Guste grane na vrhu daju odgovor na pitanje debla, govoreći sada 'da' sagibljući se prema zemlji, sada 'ne' uvijajući se s desna na lijevo pod laganim vjetrom koji u valovima prolazi kroz granje i koji na mahove zna samo za zemlju, na mahove je nagrkog maslinovog mirisa, a na mahove miješanog mirisa ruža i đurđica, da ne znaš odakle bi mogao dolaziti. Preko staze, na niže, nalaze se druge masline, i jedna, upravo ispod masiva, rascijepana od kojeg groma ili jer je već preživjela, ili raskrečena od tko bi znao kakvog uzroka ... ima, od početnog debla načinjena dva debla koja ulaze kao dvije motke ili krakovi velikog tiskanog slova 'V’, i dva prama lišća se pomaljaju s ove i s one strane masiva kao da bi htjeli vidjeti i pokriti u isto vrijeme ili učiniti od tog masiva jedno sasvim mirno sivo srebrnasto podnožje. Isus se tu zaustavi. Ne gleda grada koji se pojavljuje tamo dolje, sav bijel u mjesečevoj svjetlosti. Nego mu okrenu leđa i moli rukama orvoremm na križ, licem uzdignutim prema nebu. I ne vidim njegovog lica jer je u sjeni imajući mjesec okomito nad glavom, istina, ali takoder gusto granje masline između Njega i mjeseca tako da svjetlost jedva prodire izmedu lišća i lišća s očicama i iglicama svjetla u stalnom pokretu. Duga, žarka molitva. Svako malo po koji uzdah i poneka jasnija riječ. Nije psalam, nije 'Oče naš'. To je molitva sačinjena od izljeva ljubavi i njegove potrebe. Pravi razgovor s Ocem.
Razumijem poneke riječi koje iznosim:
»Ti to znaš. Tvoj sam Sin... Sve, ali pomozi mi... čas je došao... Ja nisam više od Zemlje... prestaje svaka potreba pomoći tvojoj Riječi... Učini da ti Čovjek zadovolji kao Otkupitelj, kao što ti je bila poslušna Riječ... Što Ti hoćeš... Za njih te molim milosrđe... Hoću li ih spasiti ? To te molim... Hoću tako: da se spase od svijeta, od tijela, od đavla... Mogu li to iskati ? Pravedna je molba, Oče moj... Ne za Mene. Za čovjeka koji je tvoje stvorenje, a koji hoće učiniti blatom i svoju dušu. Ja bacam u moju bol i u moju Krv ovo blato da hi se povratio nepokvarljivi bitak duha Tebi mio... Svugdje je. On je kralj ove večeri. U kraljevskoj palači i u kućama. Među vojnicima i u Hramu... Grad ih je pun i sutra će biti pakao...«
Isus se okrene, nasloni se leđima na masiv i prekriži ruke.
Gleda Jeruzalem. Lice Isusovo postaje sve žalosnije. Šapće:
»Izgleda od snijega... a sav je grijeh. Pa i u njemu kolike sam ozdravio !... Koliko sam govorio !... Gdje su oni koji su mi izgledali vjerni ?«
Isus prigne glavu i uporno gleda tlo prekriveno niskom travom koja se sjaji od rose. Ali makar imao sagnutu glavu shvaćam da plače, jer kaplje svjetlucaju padajući s lica na zemlju. Zatim diže glavu, rastavi ruke, sklopi ih držeći ih iznad glave i mašući njima tako sklopljenima.
Zatim se zaputi. Vraća se prema trojici apostola koji sjede oko svog malog ognja. I nađe ih napola pozaspale. Petar se naslonio leđima na jedno deblo, i rukama prekriženim na prsima klima glavom u prvim zamračenjima jakog sna. Jakov je s bratom sjedio na jednom korijenu koji viri iznad površine i poviše kojeg su stavili ogrtače da manje osjete njegove izbočine, ali unatoč toga što su manje udobno smješteni od Petra takoder i oni drjemuckaju. Jakov je naslonio glavu na leda Ivanova, a ovaj je sagnuo svoju na leda bratovljeva, kao da ih je polusan ukočio u ovoj pozi. »Spavate ? Niste znali bdjeti jednu samo uru ?
A Meni je toliko potrebna vaša utjeha i vaše molitve«
Trojica skoče zbunjeni. Trljaju oči. Šapćući ispričavaju se, optužujući napor probave kao prvi uzrok ovog njihovog drjemuckanja: »To je bilo vino... hrana... Ali sada prolazi. To je bilo samo jedan čas. Nismo bili raspoloženi za razgovor i to nas
je dovelo do sna. Ali sada ćemo moliti naglas i neće se više dogoditi.«
»Da. Molite i bdijte. Takoder i za vas je to potrebno.«
»Da, Učitelju. Poslušat ćemo Te... «
Isus se vrati natrag. Mjesec koji mu udara u lice, tako jak u svom srebrnastom sjaju koji čini sve svjetlijom crvenu haljinu kao da bi ju prekrio bijelom svijetlećom prašinom, dopušta mi da vidim njegovo klonulo, ožalošćeno, postarjelo lice. Pogled je uvijek otvoren, širok... no, čini mi se, i pomućen. Usta imaju pregib umornosti.
Vraća se svome masivu još polaganije i sagnut. Klekne i nasloni ruke na masiv koji nije gladak, ali na pola visine ima neku udubinu, kao da je upravo tako radena, i na ovoj kratkoj udubini izrasla je jedna biljčica koja mi po cvjetićima naliči na male ljiljane, koje sam također viđala i po Italiji na pećinastim predjelima, s malim oblim lišćem, a na rubovima zapučastim i mesnatim, i s malim cvjetićima na tanahnim strukovima... naliče malim snježnim pahuljicama poprskani sivilom masiva i listićima tamno zelenim. Isus tu uz njih nasloni ruke i cvjetići mu golicaju lice, jer On naslanja glavu na sklopljene ruke i moli. Nakon malo vremena osjeti svježinu malih vjenčića i podigne glavu. Gleda ih. Miluje ih. Govori im:
»Vi ste čisti!... Vi mi dajete okrepu! I u špiljici Maminoj takoder je bilo ovih cvjetića ... i Ona ih je voljela jer je govorila: "Kad sam bila malena govorio mi je otac: 'Ti si ljiljan tako malen i sav pun nebeske rose... "Mama ! Oh ! Mama moja !«
I briznu u plač. Glavom na sklopljenim rukama, pavši malo na pete, vidim Ga i čujem Ga kako plače dok ruke stišću prste i taru jedna drugu. Čujem kako govori:
»Također i u Betlehemu... i Ja sam ti ih nosio, Mama...
Ali ove, tko će ti ih više nositi ?... «
Zatim ponovno uze moliti i razmišljati. Mora da je bila vrlo žalosna njegov meditacija, tjeskobna više nego žalosna, jer da pobjegne od nje diže se, ide naprijed pa natrag, šapćući riječi koje ne razumjem, dižući lice, spuštajući ga, praveći kretnje, prolazeći rukama po očima, obrazima, kosi, s maksimalnim i uzbuđenim pokretima, svojsvenim onome koji je u velikoj tjeskobi. Izreći to ništa je. Opisati to nemoguće je. Vidjeti - to znači ući u njegovu tjeskobu !
Gestikulira prema Jeruzalemu. Zatim opet diže ruke prema nebu kao da zaziva pomoć. Skida ogrtač kao da mu je vruće.
Gleda ga... Ali što vidi ? Njegove oči gledaju samo svoju muku i sve služi za ovo mučenje da ga uveća. Pa i ogrtač koji mu je otkala Mati. Poljubi ga i reče:
» Oprosti, Mama ! Oprosti !«
Izgleda da to govori platnu koje je isprela i otkala ljubav mamina. Pa se ponovno zaogrnu njim. U ljutoj je boli. Hoće moliti da je nadvlada. Ali s molitvom se vraćaju sjećanja, zebnje, sumnje, bol... To je lavina imena... gradova... osoba... činjenice... Ne mogu to slijediti, jer je brzo i na preskok. To je njegov evangelizatorski život koji se odvija pred Njim i... ponovno mu donosi pred oči Judu izdajnika. Tolika je to muka te da bi je pobijedio, izvikuje imena Petra i Ivana. I govori:
»Sada će doći. Ta oni su vrlo vjerni !«
Ali oni ne dolaze. Zove ponovno. Izgleda zastrašen, kao da bi gledao tko zna što. Pobježe brzo prema mjestu gdje su Petar i dva brata. I nalazi ih još udobnije smještene i tvrde pozaspale oko male vatre koja se već gasi svjetlucajući zig-zag crvenilom izmedu sivila pepela.
» Petre ! Zvao sam vas triputa ! Ali što radite ? Još spavate ? Ali zar ne osjećate koliko trpim ? Molite ! Da tijelo ne pobijedi, da vas ne pobijedi... Ni u kome. Ako je duh spreman - tijelo je slabo. Pomozite mi... «
Trojica se sporije bude. Ali napokon to učine i sa zablenutim očima se ispričavaju. Dižu se, najprije sjednu, a zatim se usprave.
»Ali gledaj !«... promrmlja Petar. »Nikad nam se nije ovo dogodilo ! Mora da je upravo bilo ono vino. Bilo je jako. Pa i ova hladnoća. Pokrili smo se da je ne osjetimo (i stvarno su bili pokriveni ogrtačima po glavi) i nismo više vidjeli vatre, i kako više nije bilo hladno, evo... san je došao. Kažeš da si nas zvao ? Ipak mi se nije činilo da sam tako tvrdo spavao. Hajde, Ivane, potražimo granje, pokrenimo se. Proći će nam. Budi siguran, Učitelju, da ćemo od sada pa unaprijed... ! Ostat ćemo na nogama... «
I baci jedan rukovet suhog lišća na vatru, i puše dok vatra ne živnu, i zatim je hrani grančicama kupine koje je donio Ivan dok Jakov nosi jednu veliku granu do smrče ili sličnog stable, koju je ubrao u grmlju malo podalje i pridruži je ostalom. Plamen liznu visoko i veselo rasvjetljujući ubogo lice Isusovo. Lice, uistinu, tako tužno da ga ne možeš gledati, a da ne proplačeš. Nestao je svaki sjaj ovog lica u smrtnoj umornosti. Govori:
» U tjeskobi sam koja me ubija ! Oh ! Da ! Duša mi je žalosna da od tog umire... Prijatelji!... Prijatelji!... Prijatelji!...«
Ali kad On to i ne bi rekao, njegov izgled bi rekao da je On doista kao jedan koji umire, i u najtjeskobnijoj i najočajnijoj zapuštenosti. Čini se da je svaka riječ jedan jecaj...
Ali trojica su i odviše ošamućena snom. Naliče na pijance, toliko idu teturajući s poluzatvorenim očima... Isus ih gleda... Ne muči ih prijekorima. Strese glavom, uzdahnu i vraća se natrag na prijašnje mjesto.
Moli nanovo na nogama, s rukama na križ. Zatim na koljenima kao prije, licem sagnutim nad malim cvjetićima. Misli. Šuti... Zatim stane jecati, pa jako plakati, skoro ispružen, toliko jer naslonjen na pete. Zove Oca... Uvijek sve tjeskobnije...
»Oh !« reče... »Odviše je gorak ovaj kalež ! Ne mogu ! Iznad onoga je što Ja mogu... Sve sam mogao ! Ali ne ovo... Udalji ga, Oče, od svog Sina ! Smiluj mi se !... Što sam učinio da sam ga zaslužio ? «
Zatim dođe k sebi i reče:
»Ipak, Oče moj, ne slušaj moga glasa ako on traži što je protivno tvojoj volji. Ne sjećaj se da sam Ti Sin, nego jedino sluga tvoj. Ne moja, nego tvoja volja neka bude.«
I ostane tako neko vrijeme. Zatim ispusti prigušeni krik i diže izobličeno lice. Samo jedan trenutak, zatim se sruši na tlo, upravo licem na zemlju, i osta tako. Dronjak od čovjeka kojeg tišti sav grijeh svijeta, na kojeg se sručuje sva Pravda Očeva, na kojeg silazi tmina, prah, žuč, ona strašna, strašna, najstrašnija stvar -ostavljenost od Boga, dok nas Sotona muči. To je obamrlost duše; to je biti živ zakopan u ovoj tamnici koja je svijet, kad ne možeš više osjećati da između nas i Boga postoji veza; to je biti svezan, ušutkan, kamenovan od samih vlastitih molitava koje padaju na nas načičkane oštricama i obavijene vatrom; to je udarati na zatvoreno Nebo u koje ne prodiru ni glas, ni pogledi naše tjeskobe; to je biti ‘siročad Božja’; to je ludilo, agonija, sumnja da si bio do sada prevaren; to je uvjerenje da si odbačen do Boga, da si osuđen… To je pakao ! … Isus jeca, izmedu hropaca i uzdaha, baš od agonije:
»Ništa !... Ništa !... Nosi se !... Volja Očeva ! Ona ! Ona sama !... Tvoja volja, Oče. Tvoja, ne moja ... Uzaludno. Imam samo jednog Gospodara: Boga Presvetoga !... Jedan zakon: poslušnost !... Jednu ljubav: otkupljenje !... Ne ! Nemam više Majke... Nemam više života... Nemam više božanstva... Nemam više poslanja... Uzalud me napastuješ, đavle, Majkom, životom, mojim božanstvom, mojim poslanjem. Imam za majku čovječanstvo i ljubim ga dotle da umirem za njega. Život vraćam Onomu koji mi ga je dao i koji mi ga traži, Vrhovnom Gospodaru svega života. Kao Božanstvo to potvrđujem, budući sam sposoban za ovo ispaštanje... Poslanje ispunjam svojom smrću ... Ničega više nemam... izuzev vršiti volju Gospodara, moga Boga... Odstupi sotono !
To rekoh prvi i drugi put. To ponovno kažem i po treći put: "Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali ipak ne moja: tvoja volja neka se izvrši:"Odstupi, Sotono ! Ja sam Božji«
Zatim ništa drugo ne govori osim: »Bože ! Bože ! Bože !« izmedu uzdisaja. Zove Ga svakim kucajem srca i čini se da pri svakom otkucaju krv se prelijeva... Tkanina, nategnuta na ledima, natopi se njom i posta tamna unatoč velikog mjesečevog sjaja koji Ga svega obavija.
Ipak jedan još življi sjaj oblikuje se nad njegovom glavom, nadvit na otprilike metar od Njega, sjaj tako živ da ga također i Prostrti vidi kako se probija kroz kovrčice kose koja je već teška od krvi i kroz veo kojim mu krv prekri oči. Podiže glavu... Sjaji mjesec nad ubogim licem i još više sja anđeoska svjetlost slična onoj dijamanto-bijelo-plavoj zvijezde Danice. I ukaza se sva strahota agonije u krvi koja šiklja iz pora. Vjeđe, kose, brkovi, brada poškropljene su i natopljene krvlju. Krv teče iz sljepočica, krv provaljuje iz vena na vratu, i ruke toče krv, i kad On pruži ruke prema anđeoskoj svjetlosti i široki rukavi skliznuše dolje prema laktima, pokažu se dolaktice Kristove sasvim oblivene krvlju.
Na licu jedino suze čine dvije čiste brazde kroz crvenu masku. Okrenu se da skine ogrtač i obriše ruke, vrat, dolaktice. Ali znoj i dalje teče. On više i više puta pritisnu haljinu na lice držeći je tako pritisnutu rukama, i svaki put kad pomakne platno drugamo, na crveno-tamnoj tkanini zapažaju se novi otisci, koji kako su već vlažni, izgledaju crnima. Trava na zemlji crvena je od krvi.
Isus izgleda kao da je pri kraju. Otkapča haljinu na vratu, kao da se osjeća da će se ugušiti. Stavlja ruku na srce, zatim na glavu, i maše pred licem da bi dobio zraka, držeći otvorena usta. Dovuče se do masiva, ali više do podnožja hridi i nasloni se leđima na nj, s rukama visećim uzduž tijela, kao da je već mrtav, glavom prislonjenom na grudima. Ne miče se više.
Anđeoska svjetlost samo pomalo nestaje. Zatim kao da je
apsorbirana u mjesečevom svjetlu. Isus ponovno otvori oči.
S mukom pridigne glavu. Gleda. Sam je. Ali je manje tjeskoban. Ispruži jednu ruku, povuče k Sebi ogrtač koji je ostavljen ležao na travi i ponovno obriše lice, ruke, vrat, bradu, kosu. Uzme jedan široki list koji je izrastao upravo na rubu hridi, sav natopljen rosom, te njime dovršuje pranje, perući lice i ruke, a i zatim brišući se od glave... I ponavlja, ponavlja to s drugim lišćem, dok nije izbrisao tragove svog strašnog znojenja... Jedino haljina, naročito na leđima i na pregibu laktova, na vratu i o pojasu i na koljenima je zamazana. Gleda je i maše glavom. Gleda također i ogrtač. Ali vidi da je odviše zaprljan. Savi ga i postavi na masiv, tamo gdje je udubljen, kod cvjetića...
S naporom, radi slabosti, okrenu se oko sebe i klekne na koljena. Moli, naslonivši glavu na ogrtač na kojemu su već ruke. Zatim se odbi od stijene, diže se i još lagano teturajući ide k apostolima. Njegovo je lice sasvim blijedo. Ali nije više uznemireno. To je lice puno božanske ljepote, makar je bez krvi
i žalosno više no obično.
Trojica slatko spavaju. Svi ovijeni u ogrtače, upravo ispruženi, uz ugašeni oganj. Čuje se kako duboko dišu uz sonorno hrkanje. Isus ih zove. Uzalud. Trebao se prignuti i snažno prodrmati Petra.
»Što je ? Tko me hapsi ?« reče ovaj izranjajući izbezeknut i zastrašen iz svog tamnozelenog ogrtača.
»Nitko. Ja sam koji te zovem.«
»Zar je jutro ?« »Ne. Skoro je završila noćna straža.«
Petar je sav izvan sebe. Isus prodrma Ivana koji kriknu užasnut videći nad sobom sagnuto lice 'utvare' - toliko je mramorno.
»Oh ! Učinio si mi se mrtvacem !«
Prodrma Jakova, a ovaj misleći da ga to brat zove, reče:
»Zar su uhvatili Učitelja ?«
»Ne još, Jakove« odgovori Isus.
»Ali ustanite sada već i hajdemo. Približio se moj izdajnik.«
I trojica, još uvijeni, dižu se. Gledaju unaokolo... Masline, mjesec, slavuji, vjetrić, mir... Ništa drugo. Slijede ipak Isusa šuteći. Takoder i ostala osmorica su više manje pozaspali oko ugašenog ognja.
»Ustanite !« grmi Isus. »Dok Sotona dolazi pokazite onome koji ne spava i njegovim sinovima da sinovi Bozji ne spavaju !«
»Da, Učitelju.«
»Gdje je, Učitelju ?«
»Isuse, ja... «
»Ali tko je bio ?«
Između zamršenih pitanja i odgovora ogrću se ogrtačima. Jedva na vrijeme da se u redu pokažu četi kojoj je na čelu Juda, koja izbi na mirnu poljanu rasvijetlivši je jako s mnogim upaljenim bakljama. To je horda razbojnika preobučena u vojnike, lica im kao u robijaša iskrivljena u podrugljive podsmijehe poput demona... Tu je također i poneki uzorak iz Hrama.
Apostoli skoče svi u jedan zakutak. Petar sprijeda, a otraga u grupi ostali. Isus osta gdje je i bio.
Juda se približi podnoseći pogled Isusov koji je opet postao onaj plameni pogled njegovih najboljih dana. I ne obara lica... Nego se još više približi sa smiješkom hijene i poljubi ga u desni obraz.
»Prijatelju, zašto si došao ? Poljupcem me izdaješ ?«
Juda prignu za čas glavu, zatim je opet podignu...
Mrtav na prijekor kao i na svaki poziv na pokajanje.
Isus nakon prvih riječi još izrečenih s dostojanstvenošću Učitelja, preuzme tužni ton onoga koji se prepušta nesreći.
Panduri urličući dođu naprijed s konopima i štapovima i nastoje uhvatiti i aposotole, a ne samo Krista... Samo ne Judu Iškariotskoga, razumije se.
»Koga tražite ?«... pita Isus mirno i svečano.
»Isusa Nazarećanina.« »JA SAM« ... glas je grom.
Pred svijetom zločinaca i pred nevinim, pred prirodom i zvijezdama, Isus pruža ovo otvoreno, pošteno, sigurno svjedočanstvo, rekla bih i veseo što ga može dati.
Ali da je izbacio munju ne bi mogao učiniti više. Kao požnjeveni klasovi žita svi padoše na zemlju. Ostadoše na nogama jedino Juda, Isus i apostoli, koji pred prizorom oborenih vojnika iznova zadobiše dah, toliko da se pribliziše Isusu s izričitim prijetnjama Judi, koji odskoči, jedva na vrijeme da izbjegne vještom udarcu Šimunova mača, i uzalud nagnan od kamenja i štapova koje su bacali za njim apostoli koji nisu imali mača, pobjegne preko Cedrona i iščeznu u mraku puteljka.
»Ustanite ! Koga tražite ? Ponovno vas pitam ...«
»Isusa Nazarećanina ... «
»Rekoh vam da sam Ja« reče blago Isus. Da: b l a g o ... »Ostavite dakle slobodnima ove druge. Ja dolazim... Odložite mačeve i toljage. Nisam razbojnik. Bio sam uvijek među vama. Zašto me tada niste uhvatili ? Ali ovo je čas vaš i Sotonin...«
Ali dok je On govorio Petar se približi čovjeku koji već pruža konope da sveže Isusa i zamahnu nespretno mačem. Da je udario oštricom bio bi ga zaklao kao ovna. Ovako mu je tek uho odrezao, koje osta viseći uz jako šikljanje krvi. Čovjek zaurliče govoreći da je mrtav. I nasta metež između onih koji hode doći naprijed i onih koji se prestrašiše vidjevši svjetlucanje mačeva i bodeža.
»Odložite ta oružja. To vam naređujem. Da sam htio mogao sam imati anđele Očeve da me brane. A ti, ozdravi u duši ponajprije ako možeš.«
I prije negoli će pružiti ruke prema užetima, dodirnu mu uho
i učini ga opet zdravim.
Apostoli stadoše bezobrazno vikati... Da. Nije mi ugodno to reći, ali tako je. Netko reče jednu, netko drugu. Jedan vikne:
»Izdao si nas !«, drugi: »Lud je !«... treći opet: »Pa tko ti može vjerovati ?« Koji ne viču... bježe…
A Isus osta sam... On i panduri... I započe put...
Isus napastovan od đavla u pustinji
Vidim kamenitu pustinju koju sam već vidjela meni slijeva u viđenju o krštenju Isusovu na Jordanu. Ipak mora da se nalazim duboko u njoj, jer doista ne vidim lijepe, spore i plave rijeke, niti zelenog pojasa uz njezine dvije obale koji se hrani od ove vodene arterije. Ovdje je same pustinja, kamenje, zemlja toliko spržena da je svedena na žutkastu prašinu, koju vjetar uzdiže s malim vijavicama, koje naliče dahu upaljenih usta, toliko su suhe i vruće..
I zadaju muku radi prašine koja s njima prodire u nosntce i u ždrijelo. Tu i tamo, ali vrlo rijetko, nalazi se pokoji bodljikavi grm, a ne znaš kako može uopće opstati u ovoj pustoši. Naliče čupercima preostale kose na glavi ćelavca. Iznad, nebo nesmiljeno plavo; ispod, suho tlo; unaokolo, litice i šutnja. Evo što vidim s obzirom na prirodu.
Naslonjen na jednu golemu stijenu, koja izgleda više manje ovako kako se naprežem da je opišem: sačinjava začetak spilje, i sjedeći na jednom kamenu dovučenom u dubinu, nalazi se Isus. Zaštićuje se tako od sunca koje prži. I nutamji opominjač me upozorava da je ovaj kamen, na kojemu sada sjedi, takoder i njegovo klecalo i njegov jastuk, kada si priušti kratke časove odmora. Tu se, na svjetlu zvijezda i na hladnom noćnom zraku, uvijen u svoj ogrtač, odmara.
Tu je stvarno kod njega i vreća, koju sam vidjela da ju je uzeo prije polaska iz Nazareta. Sav njegov imutak. I kako se labavo uvija, shvaćam da je prazna od ono malo hrane, što mu je unutra bila stavila Marija.
Isus je vrlo mršav i blijed. Sjedi laktovima naslonjen na koljenima i s podlakticama ispruženim naprijed, s rukama sjedinjenim i isprepletenim prstima. Razmišlja. Svako malo uzdiže pogled i kruži njime unaokolo i gleda sunce visoko, skoro okomito, na plavetnom nebu. Često, a naročito nakon što je kružio pogledom unaokolo i uzdizao ga prema sunčanoj svjetlosti, zatvara oči i naslanja se na liticu koja mu je zaklonom, kao zahvaćen od vrtoglavice.
Vidim kako se pokazuje Sotona... mrka pogleda. Ne prikazuje se na način kako ga mi obično rišemo, s rogovima, repom itd. itd. Naliči beduinu, uvijenom u svoju haljinu i u svoj plašt, koji je sličan domino-ogrtaču, za maskiranje. Na glavi mu turban čije bijele trake silaze da zaštite ramena i oba obraza. Tako da se radi toga vidi kratki trokut (lica) veoma smeđ, od tananih i vijugavih usana, od vrlo crnih i udubenih očiju punih magnetskih bljeskova. Dvije zjenice koje te čitaju u dubini srca, ali u kojima ne čitas ništa ili samo jednu riječ: misterij. Suprotno od oka Isusova koje je takoder toliko magnetsko i začaravajuće, koje ti čita u srcu, ali u kojem čitas takoder da mu je u srcu ljubav i dobrota prema tebi. Oko Isusovo.. to je milina za dušu, a oko sotonsko pak je kao dvostruki bodež koji te probada i pali.
Približi se Isusu: »Sam si ?«
Isus ga gleda i ne odgovara.
»Kako si dospio ovdje ? Jesi li se izgubio ?«
Isus ga ponovno pogleda i šuti.
»Da imam vode u čuturici, dao bih ti. Ali i ja sam ostao bez nje. Uginuo mi je konj i zaputih se.. evo.. pješice prema plićaku.
Tamo ću se napiti i naći već nekoga koji će mi dati kruha. Znadem put. Dodi sa mnom... Vodit ću te.«
Isus ne podiže više ni očiju.
»Ne odgovaraš ? Znaš li da ćes umrijeti, ako ovdje ostaneš ?... Već se diže vjetar... Oluja je blizu... Dođi.« Isus stisne ruke i šuteć moli.
»Ah ! Pa to si upravo Ti, dakle ? E, toliko te tražim !
Koliko te već dugo motrim. Od časa kad si bio kršten.
Zoveš Vječnoga ? ... Daleko je... Sad si na zemlji i među ljudima.
A nad ljudima vladam ja. Ipak mi pobuđuješ samilost i želim ti pomoći, jer si dobar i došao si da se žrtvuješ ni zašto. Ljudi će te mrziti radi tvoje dobrote. Ne shvadaju drugo do li zlato, hranu, sjetila ... Zrtva, bol, poslušnost - to su za njih mrtve riječi; daleko više od ove mrtve zemlje koja je ovdje unaokolo... Suhlji su daleko više od ove prašine, u kojoj se samo može sakriti zmija očekujući da ugrize i šakal da razdere. Hajdemo odavde ! Ne zaslužuje trpjeti za njih. Poznajem ih bolje od Tebe.«
Sotona je sjeo sučelice Isusu i ispituje ga svojim strašnim pogledom i smijulji se svojim zmijskim ustima. Isus stalno šuti i u sebi moli.
»Ne pouzdaješ se u me. Zlo činis. Ja sam mudrost zemlje. Mogu ti biti učiteljem, da te poučim kako ćes trijumfirati. Vidi: važno je trijumfirati. Zatim, kad si se već nametnuo i zadivio svijet, tada ga vodiš kamo sam hoćeš. Ali najprije moraš biti kako se njima sviđa... kao oni... Zavesti ih radeći tako da oni uzvjeruju da im se divimo i da ih slijedimo u njihovom mišljenju.
Mlad si i lijep. Počni od žene. Uvijek od nje treba početi !...
Ja sam pogriješio navevši ženu na neposlušnost. Trebao sam je svjetovati na drugi nacin. Bio bih je tako učinio boljim sredstvom i bio bih pobijedio Boga. Žurio sam se. Ali Ti !... Ja te poučavam,
jer sam te jednog dana gledao s andeoskim ushitom... i ostatak one ljubavi je ostao,... ali Ti me poslušaj i okoristi se mojim iskustvom... Nađi si jednu drugaricu. Gdje ne budeš uspio Ti, uspjet će ona. Novi si Adam: moraš imati svoju Evu.
A zatim, kako možeš razumjeti i liječiti bolesti osjetila, a ne znaš što su ?... Zar ne znaš da se tu nalazi jezgra iz koje se rađa stablo požude i prevlasti ?... Zašto čovjek hoće vladati ? Zašto hoće biti bogat, moćan ?... Da bi posjedovao ženu. Ova je kao ševa. Njoj je potrebno svjetlucanje da bi bila privučena. Zlato i moć dva su lica ogledala koji privlače žene i uzrok su zla svijeta. Gledaj: iza tisuću najrazličitijih zločina, barem ih je devetsto koji vuku korijen iz gladi za posjedovanjem žene... ili iz volje jedne žene, koja gori od žudnje koju čovjek još ne zadovoljuje ili joj više ne zadovoljuje... Idi k ženi ako hoćeš znati što je život... I samo nakon toga znat ćes ozdravljati i liječlti bolesti čovjedanstva. A lijepa je, znaš, žena ! Nema ništa ljepšega na svijetu. Čovjek posjeduje misao i snagu ... Ali žena ! Njezina misao je parfem, njezin dodir milovanje je cvijeća, njezina dražest kao vino što klizi, njezina slabost kao zamršljaj svile ili kao uvojak kose djeteta u rukama čovjeka, njezino milovanje je snaga koja se izlijeva na našu snagu i užiže je. Nestaje boli, truda, muke, kad si pored žene, i ona je na našim rukama kao buket cvijeća.
Ali kako sam lud ! ... Ti si gladan, a ja ti govorim o ženi! Tvoja snaga je iscrpljena. Radi toga, ovaj ugodni miris zemlje, ovaj cvijet stvorenoga, ovaj plod koji daje i uzbuđuje ljubav, tebi izgleda bez vrijednosti ... Ali gledaj ovo kamenje ! ... Kako je oblo i glatko, pozlaćeno od sunca koje zalazi. Ne naliči ti na kruh ? ... Ti, Sin Božji, dovoljno je da rekneš: "Hoću", da ono postane mirisavim kruhom, poput onoga koji sada domaćice vade iz peći za večeru svojim ukućanima. I ove akacije tako ogoljene, zar se ne mogu, samo ako Ti hoćeš, ispuniti jabukama, medenim datulama ? ... Zadovolji se, o Sine Božji ... Ti si Gospodar zemlje ... Ona se prigiba da stavi pred tvoje noge samu sebe i da zatomi tvoju glad.
Vidiš li kako blijediš i teturaš samo što si čuo imenovati kruh ? Siromašni Isuse ! Toliko si već oslabio da ne možeš više ni zapovijedati čudo ? Hoćeš li da to učinim ja za Tebe ? Nisam ti ravan. Ali nešto ipak mogu. Lišit ću se za jednu godinu svoje snage, sabrat ću je svu, ali ti hoću služiti jer si dobar, a ja se uvijek spominjem da si moj Bog, makar sada ne zaslužujem da te kao takvog nazivam. Pomozi mi svojom molitvom da bih mogao ...«
Umukni. "Ne živi čovjek od samog kruha, već od svake riječi koja dolazi od Boga".«
Đavao se lecnuo od bijesa. Zaškripi zubima i stisne šake ...
Ali se suzdržao i okrenuo kesenje u smiješak.
»Shvaćam. Ti si iznad potreba zemlje i groza te hvata pri pomisli da bih ti ja služio. To sam i zaslužio. Ali dođi, i vidi što sve ima u Kući Božjoj … Vidi kako također i svećenici ne odbijaju nagodbe između duha i tijela. Jer su na kraju ljudi, a ne anđeli ... Učini jedno duhovno čudo. Ponijet ću te na vrh Hrama, a Ti se preobrazi tamo gore u ljepotu, i zatim pozovi čete anđela i reci nek od svojih ukrštenih krila načine podnožje tvojim nogama i nek te tako spuste u glavno dvorište. Nek te vide i neka se sjete da ima Boga ... Češće je nužno očitovati se, jer čovjek ima tako slabo pamćenje, naročito u duhovnim stvarima. Znaš kako će anđeli biti blaženi da budu zastita tvojoj nozi i stepenica Tebi koji silaziš !«
»Rečeno je: "Nemoj iskušavati Gospodina Boga svojega."«
»Shvaćas da ni tvoje ukazivanje ne bi promijenilo stanja i Hram bi nastavio biti pazarom i pokvarom. Tvoja božanska mudrost zna da su srca hramskih službenika zmijska legla, da se medusobno razdiru i da druge mrcvare samo radi prevlasti. Jedino ih ljudska sila može
ukrotiti.
E, onda dođi ! Pokloni mi se ! Ja ću ti dati zemlju. Aleksandar, Cir, Cezar, svi najveći prošli i sadašnji vladari bit će slični gazdama kukavnih karavana u odnosu na Tebe koji ćes imati sva kraljevstva zemlje pod svojim žezlom. I sa kraljevstvima sva bogatstva, sve ljepote zemlje, i žene, i konje, i vojske i hramove.
Moći ćeš svugdje uzdignuti svoj Znak, kada budeš Kralj kraljeva i Gospodar svijeta. Tada će te slušati i poštivati i narod i svećenstvo. Svi će te staleži častiti i tebi služiti, jer ćes biti Moćan, Jedini, Gospodar !
Pokloni mi se samo jedan trenutak ! Oduzmi mi ovu žed koju imam: da mi se iskaže poklonstvo ! Ta me je žed upropastila, ali ostala je u meni i pali me. Plamenovi pakla su svježi jutarnji zrak u odnosu na ovaj žar koji mi pali nutrinu ... Ova žed - to je moj pakao! Jedan trenutak, samo jedan trenutak, o Kriste, Ti koji si tako dobar !... Samo jedan trenutak radosti za onoga koji je u vječnoj muci !,.. Daj mi da osjetim što to hoće reći biti bog i bit ću ti odan, poslušan kao rob kroz čitav život, za sve tvoje pothvate. Jedan trenutak ! Samo jedan trenutak i neću te više mučiti !« I Sotona se baci na koljena, moleci ...
Isus, medutim, ustane ... Postao je mršaviji kroz ove dane posta, izgleda još višim. Njegovo lice je strašno od strogosti i moći ...
Njegove su oči dva safira što pale. Njegov glas je grom koji se odbija od udubine masiva i razliježe se kamenjarom i pustom ravnicom kada reče:
»Odlazi, Sotono. Pisano je: "Gospodinu Bogu svome klanjat ćeš se i Njemu ćeš jedinome služiti."«
Sotona, s urlikom muke osuđenika i neopisivom mržnjom, skoči na noge, strašan kad ga gledaš u njegovom bijesnom i kipućem obličju. I zatim isčeznu s novim urlikom proklinjanja. Isus sjede umoran, nasloniviši otraga glavu na masiv. Izgleda iscrpljen. Znoji se. Ali anđeoska bića dodose i mahahu krilima u omarini spilje, pročišćujući i osvježujući je. Isus otvori oči i smiješi se. Ne vidim ga da jede. Rekla bih da se On hrani mirodijom Raja i da ga to krijepi.
Sunce iščeznu na zapadu. On uzme praznu torbu i u pratnji anđela koji ispuštaju blago svjetlo lebdeći nad njegovom glavom, dok se noć brzo spušta, i zaputi se prema istoku, bolje prema sjevero—istoku. Poprimio je svoje obično držanje, siguran korak. Samo, kao uspomena na dugi post, osta nešto asketskiji izgled na mršavom i blijedom licu i u očima iz kojih zrači radost ... ali, ne od ove zemlje.
Isus u Betlehemu
Jedna cesta kroz kamenitu ravan, prašna, osušena od ljetnog sunca. Nastavlja se između velikih maslinjaka, koji su svi krcati ploda što se istom začeo. Na mjestima koja nisu izgažena još je na tlu sloj sićušnih cvjetica od maslina koji su otpali nakon oplodnje.
Isus i trojica idu jedan za drugim uz rub ceste, gdje je sjena od maslina uzdržala travu još zelenom pa je stoga tu manje prašine.
Cesta pravi okuku u pravom kutu, iza koje se lagano diže prema jednoj kotlini oblika prostrane konjske potkove, po kojoj su
razbacane brojne kuće i kućice tako da tvore jedan gradić. Upravo ondje gdje cesta pravi lakat nalazi se jedno kockasto zdanje s niskom kupolicom. Sasvim je zatvoreno, kao napušteno. »Eno tamo Rahelinog groba«, kaže Šimun. »Onda smo skoro stigli. Ulazimo li odmah u grad ?« »Ne, Juda. Prije ću vam pokazati jedno mjesto ... Zatim ćemo ući u grad i moći ćemo govoriti pučanstvu, ako bude htjelo slušati, jer je još bijeli dan, a večer je s mjesečinom.«
»Misliš li da te neće slušati ?« Stigli su do groba starog ali dobro sačuvanog, dobro obijeljenog.
Isus se zaustavi tu u blizini da se napije na primitivnom bunaru. Vodu mu pruža jedna žena koja je došla zagrabiti. Isus je pita:
»Jesi li iz Betlehema ?« »Jesam. Ali sada u vrijeme ljetine boravim s mužem u ovom polju da obrađujem vrtove i voćnjake.
A jesi li Ti Galilejac ?« »Roden sam u Betlehemu, ali stanujem u Nazaretu Galilejskom.« »Jesi li i Ti progonjen ?«
»Moja obitelj. Ali zašto kažeš: "I It ?" Ima li mnogo progonjenih medu Betlehemcima ?« »A zar ne znaš ? Koliko ti je godina ?«
»Trideset.« »Onda si rođen upravo kad ... oh, koje li nesreće !
Ali zašto se ovdje rodio Onaj ?« »Tko ?« »Ama, onaj za koga se govorilo da je Spasitelj. Prokletstvo luđacima, koji su pijani vidjeli u oblacima andele, u blejanju i revanju čuli nebeske glasove, a u magli pijanstva zamijenili tri bijednika za najveće svece na zemlji. Prokletstvo im ! I onima koji su u njih vjerovali.« »Ali sa svim svojim proklinjanjem ne objašnjavaš mi što se dogodilo. Zašto proklinješ ?« »Jer... Ali slušaj: kamo kaniš ići ?« »U Betlehem sa svojim prijateljima. Ondje imam poslova. Moram pozdraviti stare prijatelje i ponijeti im pozdrav od svoje Majke. Ali bih prije htio doznati toliko toga, jer mi, od naše obitelji, izbivamo odavle mnogo godina. Ostavili smo grad kad sam imao nekoliko mjeseci.« »Dakle prije nesreće. Slušaj, ako ti se ne grusti kuća jednog seljaka, dodi podijeliti kruh i sol s nama. Ti i tvoji učenici. Razgovarat ćemo za večerom i dat ću vam konak do jutra. Imam malenu kuću. Ali iznad staje ima mnogo sijena. Noć je topla i vedra. Ako smatraš zgodnim, možes spavati.« »Gospodin Izraelov odvratio ti za tvoje gostoprimstvo. Radosno ću doći u tvoju kuću.« »Hodočasnik donosi blagoslov sa sobom. Hajdemo. No, još moram izliti šest krčaga vode za povrće koje je tek izniklo.«
»Ja ću ti pomoći.« »Ne. Ti si gospodin. To pokazuje način na koji postupaš.« »Radnik sam, ženo. A onaj je ribar. Ovi, Judejci, su posjednici i namještenici. Ja ne.« I uzme jednu amforu koja leži na svom velikom trbuhu uz vrlo nizak zidić bunara, sveže je i spusta. Ivan mu pomaže.
Ni ostali neće da budu manje vrijedni. Kažu ženi: »Gdje je povrće ? Pokaži nam ga: ponijet ćemo žare onamo.«
»Bog vas blagoslovio. Leđa su mi slomljena od napora. Dođite...«
I dok Isus izvlači svoj krčag, ona trojica isčezavaju niz jedan
puteljak ... zatim se vraćaju sa dva prazna krčaga, napune ih, ponovno odlaze. I tako čine ne tri, nego barem deset puta. I Juda se smije
govoreći: »Promukla je blagoslivljajući nas. Toliko vode izlijevamo po njezinoj salati da će zemlja biti vlažna barem dva dana, pa žena neće lomiti svoja leđa.» Kad dođe posljednji put, kaže: »Ali čini mi se, Učitelju, da smo nadrljali.« »Zašto, Juda ?«
»Jer ima Mesiju na zubu. Rekao sam joj: "Nemoj psovati.
Ne znaš li da je Mesija najveća milost Božjem narodu ? Jahve ga je obećao Jakovu, a nakon njega svim prorocima i pravednicima Izraelovim. A ti ga mrziš ?" Odgovorila mi je: "Ne njega, nego onoga koga su nazvali 'Mesijom' pijani pastiri i prokleti vračari sa Istoka".
A budući da si Ti onaj ...« »Ne smeta. Znam da sam postavljen
za kušnju i protivljenje mnogih. Jesi li joj rekao da sam to Ja ?«
»Ne. Nisam lud. Htio sam spasiti tvoja i naša leđa.« »Dobro si učinio. Ne zbog leđa. Nego zato što se želim očitovati kad budem smatrao da je pravi čas za to. Idimo.«
Juda ga prati do povrća. Žena izlije posljednja tri krčaga, a onda ih povede prema jednoj grubo sagradenoj zgradi usred voćnjaka. Kaže: »Uđite. Moj muž je već u kući.«
Primaknu se niskoj i čađavoj kuhinji. Isus pozdravlja: »Mir ovoj kući.« »Ma tko Ti bio, blagoslov Tebi i tvojima. Uđi», odgovara čovjek. I najprije donosi umivaonik s vodom da se četvorica osvježe i operu. Zatim ulaze svi i sjedaju za jedan priprost stol. »Zahvaljujem vam u ime svoje žene. Kazala mi je. Nikada nisam bio s Galilejcima, a bilo mi je rečeno da su grubi i svadljivi. Ali vi ste pristojni i dobri. Već umorni... i toliko raditi ! Dolazite li izdaleka ?« »Iz Jerazalema. Ovi su Judejci. Ja i ovaj ovdje smo iz Galileje. Ali, vjeruj, čovječe: dobro i zlo nalazi se posvuda.« »Istina je. Ja u prvom susretu s Galilejcima nalazim dobro. Ženo, donesi jelo. Imam samo kruh, povrće, masline i sir. Seljak sam.« »Ni Ja nisam gospodin. Drvodjelja sam.« »Ti ? S takvim držanjem ?« Umiješa se žena: »Gost je iz Betlehema, rekla sam ti, i ako su njegovi progonjeni, možda su bili bogati i obrazovani kao što su bili Jozua Urov, Matija Izakov, Levi Abrahamov ... siromašni jadnici ! ...«
»Nisi bila pitana. Oprosti joj. Žene su brbljavije od vrabica uvečer.« »Jesu li to bile betlehemske obitelji ?« »Kako ? Zar ne znaš tko su bili, ako si iz Betlehema ?«
»Pobjegli smo kad sam ja imao nekoliko mjeseci ...« Žena, koja doista mora da je brbljiva, ponovno govori: »Otišao je prije pokolja.« »E ! Vidim. Inace ga vise ne bi bilo na svijetu. Zar se više nisi vraćao ?« »Ne.« »Velike li nesreće ! Malo ćeš naći onih koje, kako mi je rekla Sara, želiš upoznati i pozdraviti. Mnogo ubijenih, mnogi pobjegli, mnogi ... pa raspršeni, i nikada se nije doznalo jesu li umrli u pustinji ili su ugušeni u tamnici za kaznu zbog svoje pobune. Ali da li je to bila pobuna ?
A tko bi bio stajao skrštenih ruku dopuštajući poklati toliku nevinčad? Ne, nije pravo da su živi Levi i Ilija, dok su toliki nevini mrtvi !«
»Tko su ta dvojica i što su učinili ?« »Ali ... Znat ćeš barem o pokolju. Herodovu pokolju ... Više od tisuće dječice u gradu, gotovo drugu tisuću po poljima.
I sva muška, bolje, skoro sva muška; jer su surovi u bijesu, u tami, u gužvi uzeli, izvukli iz kolijevki, iz majčinskih kreveta, iz napadnutih kuća i određeni broj djevojčica i proboli ih kao mlade gazele što ih je strijelac uzeo na nišan. A zašto sve to ? Zato što je jedna skupina pastira koji su, sigurno zato da ublaže noćnu studen, pili šerbet u velikim gutljajima, bila zahvaćena od bunila i kazali da su vidjeli anđele, da su čuli pjesme, dobili upute ... i rekli nama Betlehemcima: "Dodite. Klanjajte se. Rodio se Mesija". Pomisli: Mesija u pećini ! Uistinu moram reći da smo bili pijani svi, i ja, onda mladić, i žena koja je onda imala nekoliko godina ... jer smo svi povjerovali, te smo u jednoj siromašnoj galilejskoj ženi htjeli vidjeti Djevicu koja rađa, o kojoj govore proroci. Ali ako je bila s jednim neuglednim Galilejcem ! Sigurno s mužem. Ako je bila žena, kako je mogla biti "Djevica" ? Ukratko: povjerovali smo. Darovi, klanjanje ... kuće otvorene da ih ugoste ... O, dobro su znali igrati ulogu ! Siromašna Ana ! Pri tome je izgubila imanje i život, pa i djecu svoje kćeri, prve, jedine koja se spasila jer je bila udata za jednog trgovca iz Jeruzalema; izgubili su imanje jer je kuća bila spaljena, a sav posjed posječen po naredbi Herodovoj. Sad je neobradeno polje po kome pasu stada.« »I za sve su krivi pastiri ?« »Ne, nego i trojica čarobnjaka, koji su došli iz kraljevstva Sotone. Možda su bili ortaci onih triju ... A mi, lude, smatrali smo njihov dolazak velikom časću ! Onaj siromašni starješina sinagoge ! Ubili smo ga zato što se zakleo da proroštva stavljaju pečat istine na riječi pastira i maga ...« »Za sve su onda krivi pastiri i magi ?« »Ne, Galilejče. I mi. Naša lakovjernost. Odavna se očekivao Mesija ! Stoljeća čekanja. Mnogo razočaranja u posljednja vremena zbog lažnih Mesija. Jedan je bio Galilejac, kao i Ti, jedan drugi zvao se Teuda. Lasci ! Oni Mesija ! Nisu bili drugo do pohlepni pustolovi u lovu za srećom ! Ta pouka nas je morala razbuditi. Međutim ...« »Pa onda, zašto svi proklinjete pastire i mage ? Ako i sebe smatrate ludima, onda biste morali i sebe proklinjati. Ali zapovijed o ljubavi ne dopušta proklinjanja.. Proklinjanje izaziva prokletstvo. Jeste li sigurni da ste u pravu ? Ne bi li moglo biti istinito da su pastiri i magi kazali istinu, njima objavljenu od Boga ? Zasto htjeti vjerovati da su lasci ?« »Jer se godine proroštva nisu bile ispunile. Kasnije smo o tom mislili ... kad nam je krv, koja je zarumenila nakapnice i potoke, otvorila oči mišljenja.« »A zar Svevišnji, zbog izvanredne ljubavi prema svom narodu, ne bi bio mogao učiniti da Spasitelj dođe ranije ? Na čemu su magi temeljili svoju tvrdnju. Rekao si mi da su došli s Istoka ...« »Na svojim računima o jednoj novoj zvijezdi.«
»A zar nije rečeno: "Zvijezda će se roditi od Jakova i žezlo će se dići od Izraela" ? A zar Jakov nije veliki patrijarha i zar se nije zaustavio u ovoj betlehemskoj zemlji njemu dragoj kao zjenica njegova oka, jer je tu umrla njegova ljubljena Rahela ? A zar nije, nadalje, rečeno proročkim ustima: "Isklijat će mladica iz panja Jišajeva i izbit će cvijet iz te mladice"? Jišaj Davidov otac ovdje se rodio. Zar mladica na panju, što su ga prigrabljivanja tirana odrezala pri korijenu, nije "Djevica", koja će roditi Sina, što ga neće imati od čovjeka, jer onda više ne bi bila djevica, nego od božanskoga htijenja, zato će On biti "Emanuel" jer, kako će biti Sin Božji, bit će Bog, i zato će donijeti Boga u Božji narod, kako njegovo ime kaže ? I zar Ga neće navijestiti, kaže proroštvo, narodima tmina, tj. poganima, "veliko svjetlo" ? I zar zvijezda što su je vidjeli magi ne bi mogla biti zvijezda Jakovljeva, veliko svjetlo dvaju proroštava, Balaamova i Izaijina ?! A zar i sam pokolj što ga je izvršio Herod nije sadržan u proroštvima ? "Kukanje se čulo na visini... To Rahela oplakuje svoju djecu". Bilo je zabilježeno da će Raheline kosti roniti suze u njezinom grobu u Efrati kad, po Spasitelju, dode naplata svetom narodu. Suze, da se onda promijene u nebeski smijeh, kao duga koja je sastavljena od posljednjih kapi oluje, ali kaže: "Evo, darovana je vedrina".« »Vrlo si učen. Jesi li rabbi ?«
»Jesam.« »Osjećam ja to. U tvojim riječima je svjetlost i istina. Ali ipak... O, mnogo rana još krvari u ovoj betlehemskoj zemlji zbog pravog ili lažnog Mesije... Savjetovao bih Mu da nikada ne dođe ovamo. Zemlja bi ga odbacila kao što se odbaci pastorak zbog kojega su poginuli pravi sinovi. Nego ionako... ako je bio On... poginuo je s ostalim poklanima.« »Gdje sada boravi Levi, a gdje Ilija ?« »Zar ih poznaješ ?« Čovjek je postao sumnjičav. »Ne poznam ih. Njihovo lice mi je nepoznato. Ali su nesretni, a Ja uvijek sažaljujem nesretne. Želim ih pronaći.« »Hm ! Bit ćeš prvi nakon gotovo trideset godina. Još su pastiri i služe jednom bogatom Herodovcu, koji je prisvojio mnogo imanja ubijenih... Netko je uvijek na dobitku ! Naći ćeš ih sa stadima po brežuljcima koji se spuštaju prema Hebronu. Ali: jedan savjet. Neka te ne vide Betlehemci da govoriš s njima. Škodilo bi ti. Podnosimo ih jer... jer je tu Herodovac. Inače...« »O, mržnjo ! Zašto mrziti ?«
»Zato jer je pravo. Napakostili su nam.« »Vjerovali su da čine dobro.« »Ali su učinili zlo. Neka im i bude zlo. Trebalo je da ih ubijemo kao što su prouzročili ubijanje svojom ludošću. Ali smo bili oglupavjeli, a kasnije... tu je bio Herodovac.« »Zar biste, dakle, da nije bilo njega, i poslije prvog, još razumljivog trzaja osvete, bili ubili ?« »I sada bismo ih ubili kad se ne bismo bojali njihova gospodara.« »Čovječe, Ja ti kažem: nemoj mrziti. Nemoj željeti zlo. Ne želi činiti zlo. Ovdje nema krivnje. Ali kad bi je i bilo, oprosti. Oprosti u ime Božje. Kaži to drugim Betlehemcima. Kad nestane mržnje iz vaših srdaca, doći će Mesija; onda ćete ga upoznati, jer On živi.
On je već postojao kad se dogodio pokolj. To vam Ja kažem. Pokolj se dogodio ne krivnjom pastira niti maga, nego krivnjom Sotone. Mesija se rodio ovdje, došao je donijeti Svjetlo zemlji svojih otaca. Sin Majke djevice od roda Davidova otvorio je, u ruševinama kuće Davidove, rijeku vječnih milosti svijetu, otvorio je život čovjeku...« »Odlazi, odlazi ! Izađi odavde ! Ti sljedbeniče toga laznog Mesije, jer nije mogao biti nego lažni Mesija, jer je nama Betlehemcima donio nesreću. Ti ga braniš, zato ... «
»Šuti, čovječe. Ja sam Judejac i imam pri vrhu prijatelja. Mogao bih učiniti da se pokaješ zbog uvrede.» Juda skoči, uhvati seljaka za haljinu i prodrma ga zestoko i plamteci od srdžbe. »Ne, ne, odlazite odavle ! Neću neprilike ni s Betlehemcima, ni s Rimom, ni s Herodom. Odlazite, prokleti, ako ne želite da vam ostavim kakav znak. Gubite se !...«
»Idimo, Juda. Nemoj se opirati. Ostavimo ga u njegovoj mržnji. Bog ne ulazi tamo gdje je mržnja. Hajdemo.«
»Da, hajdemo. Ali platit ćete mi to.« »Ne, Juda. Ne. Ne govori tako. Slijepi su... Bit će ih mnogo na mom putu...«
Izlaze, povodeći se za Šimunom i Ivanom, koji su već vani i potiho razgovaraju sa ženom iza ugla staje.
»Oprosti mome mužu, Gospodine. Nisam mislila da ću učiniti toliko zlo... Evo, uzmi. Pojest ćes ih sutra ujutro. Svježa su, od danas. (Daje nekoliko jaja.) Nemam drugo... Oprosti. Gdje ćeš spavati?« »Ne brini se za to. Znam kamo ću. Idi u mini radi tvoje dobrote. Zbogom.«
Nekoliko metara hode šuteci, a onda Juda prasne: »Ipak Ti, pa ne tražiti da ti se poklone ! Zasto nisi prisilio onog prljavog hulitelja da se prigne do blata ? Na zemlju ! Oboriti ga na zemlju zato sto se ogriješio o Tebe, Mesiju... O, ja bih to bio učinio ! Samaritance treba smrviti u prah čudom. Jedino to ih može prodrmati.«
»Oh, koliko ću puta takve riječi čuti ! Ali kad bih morao smrviti u prah zbog svakog grijeha protiv Mene. Ne, Juda. Ja sam došao stvarati. Ne rušiti.« »Da. No međutim drugi ruše Tebe.« Isus ne odvraća. Šimun pita: »Kamo sad idemo, Učitelju ?«
»Dodite sa Mnom. Znam za jedno mjesto.« »Ali kako znaš za njega ako tu nikada nisi bio otkako si pobjegao ?« pita još uvijek razdraženo Juda.
»Znam. Nije lijepo. Ali, bio sam tu jednom drugom zgodom. Nije u Betlehemu... malo izvan njega... Skrenimo na ovu stranu.«
Isus ispred, zatim Šimun, zatim Juda, zadnji Ivan... U tišini, koju prekida jedino šum sandala po sitnom pijesku staze, čuje se jecaj. »Tko plače ?« pita Isus okrenuvši se.
A Juda: »To je Ivan. Prestrašio se.«»Ne. Nisam se prestrašio. Već mi je ruka bila na nožu što ga imam za pasom... ali sam se sjetio tvoga: "Ne ubij, oprosti".
To uvijek govoriš ...« »Pa zašto onda plačeš ?« pita Juda.
»Jer mi je teško vidjeti da svijet neće Isusa. Ne prepoznaje ga i neće da ga upozna. Oh, to je takva bol ! Kao da mi prekapaju
srce ognjenim trnjem. Kao da sam vidio gdje gaze moju majku
i pljuju u lice mom ocu... Jos više... Kao da sam vidio rimske konje gdje jedu iz svete Škrinje i kako se odmaraju u Svetinji nad svetinjama.« »Ne plači, Ivane moj. Za ovaj put i za bezbrojne druge pute reći ćeš: "On je bio Svjetlo koje je došlo zato da svijetli u tami i tama ga ne obuze. Došao je na svijet koji je po Njemu bio sazdan, ali ga svijet ne upozna. Došao je u svoj grad, u svoju kuću, ali ga njegovi ne primiše". O, ne plači tako !«
»Ovo se ne događa u Galileji !» uzdiše Ivan.
»Onda ni u Judeji !« odgovara Juda. »Jeruzalem je njezin glavni grad i pred tri dana je klicao hosana Tebi, Mesiji. Ovdje... mjesto prostih pastira, seljaka i vrtlara, ne smije se uzeti kao osnova. Hajde, odakle je bio lažni Mesija Juda ? Govorilo se...«
»Dosta, Juda. Ne zaslužuje uznemiravati se. Ja sam miran.
Tako budite i vi. Juda, dodi ovamo. Moram govoriti s tobom.« Juda dode do njega. »Uzmi kesu. Ti ćeš ići u kupovinu. Za sutra.«
»A zasada, gdje ćemo konačiti ?«
Isus se smiješi i šuti. Spustila se noć. Mjesec sve obavija sjajem. U stablima maslina pjevaju slavuji. Jedan potok je kao zvonka srebrna vrpca. Sa pokošenih livada širi se vonj sijena: topao, kazala bih, tjelesan. Čuje se pokoje mukanje, pokoje blejanje. I zvijezde, zvijezde, zvijezde ... mnoštvo zvijezda na nebeskom svodu, baldahin od živog dragog kamenja razapet iznad betlehemskih brezuljaka.
»Pa ovdje ! ... To su ruševine. Kamo nas vodiš ? Grad je više onamo.« »Znam. Dodi. Drži se potoka, iza Mene. Još nekoliko koraka, a onda ... onda ću ti ponuditi konak Kralja Izraelova.» Juda slegne ramenima i šuti. Još nekoliko koraka. Zatim evo gomile srušenih kuća. Ostaci stanova. Jedna pećina izmedu dviju pukotina debelih zidina.
Isus kaže: »Imate li gubu za kresanje vatre ? Upalite.« Šimun upali malenu luč što ju je izvukao iz bisaga i dade je Isusu. »Uđite», kaže Učitelj dižući žižak. »Uđite. Ovo je soba rođenja Kralja Izraelova.« »Ti se šališ, Učitelju ! Ovo je smrdljiva špilja. A, uistinu, ne ostajem ga ja u njoj ! Odvratna mi je: vlažna, hladna, smrdljiva, puna štipavaca, možda zmija...« »A ipak... Prijatelji, ovdje se u noći 25. za blagdana Encenija, iz ljubavi prema čovjeku, rodio od Djevice Isus Krist, Emanuel, Riječ Božja postala Tijelom: Ja koji vam govorim. I onda je kao i sada svijet bio gluh za nebeske glasove koji su govorili srcima... te je odbio Majku... pa je ovdje... Ne, Juda, ne odvraćaj s negodovanjem pogled od tih šišmiša što lepršaju, od tih zelembaća, od tih paučina, ne podiži s gađenjem svoju lijepu izvezenu haljinu da se ne vuče po tlu pokrivenu životinjskim izmetinama. Ti šišmiši su djeca djece onih koji su bili prve igračke što su se micale pred ocima Djeteta, za koga su anđeli pjevali "Slava", što su slušali pastiri, ne pijani osim od zanosne radosti, od prave radosti. Oni zelembaći smaragdne boje prvi su udarili u moje zjene, prvi iza bijele haljine i majčinskog lica. Ta paučina bila je nebnica nad mojom kraljevskom kolijevkom. Ovo tlo... o, možes gaziti po njemu bez gnušanja !... Pokriveno je izme¬tinama... ali je posvećeno od nogu One, Svetice, velike Svetice, Čiste, Neoskvrnjene, Rodilje Bogorodice, od One koja je rodila jer je morala roditi, rodila jer joj je Bog a ne čovjek to rekao i samim Sobom je učinio trudnom. Ona, Neokaljana, stupala je po tom tlu. Ti možeš po njemu gaziti. I dao Bog da po tabanima tvojih nogu uzađe u tvoje srce čistoća što ju je Ona širila...«
Šimun se spustio na koljena. Ivan ide ravno k jaslama i plače naslonivši glavu na njih. Juda je zaprepašten... zatim ga svlada ganuće i, ne misleci više na svoju lijepu haljinu, baca se na zemlju, uzima okrajak Isusove haljine, poljubi ga i bije se u prsa govoreći:
»O, smiluj se, dobri Učitelju, sljepoći svoga sluge ! Nestaje moje oholosti... vidim Te kakav jesi. Ne kralj kakva sam ja zamišljao. Nego Knez vječni, Otac budućega vijeka, Kralj mira. Milosrđe, Gospodine i Bože moj ! Milosrde !« »Da. Sve moje milosrđe ! Sada ćemo spavati gdje je spavalo Dijete i Djevica, ondje gdje je Ivan zauzeo mjesto Majke koja se klanjala, ovdje gdje Šimun izg'leda kao moj poočim. Ili pak, ako vam je draže, govorit ću vam o onoj noći...« »O, da, Učitelju ! Iznesi nam kako si niknuo.«
»Da to bude svjetlosni biser u našem srcu. I da to možemo ponoviti svijetu.« »I častiti tvoju Majku, ne samo zato što ti je majka, nego zato što je... oh, što je Djevica !«
Najprije je govorio Juda, zatim Šimun, onda Ivan s licem što plače i smiješi se, tamo pokraj jasala ! ... »Dođite na sijeno. Slušajte...« I Isus pripovijeda o noći svoga rođenja. »... kad je Majci već bilo blizu vrijeme da rodi, došla je naredba Cezara Augusta. Naredbu je proglasio carski namjesnik Publije Sulpicije Kvirin, dok je upraviteljem Palestine bio Sencije Saturnin. Proglas je glasio: popisati sve stanovnike carstva. Oni koji nisu bili robovi, morali su poći u mjesta svoga porijekla da se upišu u carske knjige. Josip, Majčin zaručnik, bio je od roda Davidova, i Majka je bila od Davida. Zato su, pokoravajući se proglasu, ostavili Nazaret da dodu u Betlehem, kolijevku kraljevskog roda. Vrijeme je bilo vrlo hladno...«
Isus nastavlja pripovijedanje i tako sve prestaje.
"PRAVDA ILI NEPRAVDA"
Izgleda nepravda, a u stvari je velika pravda da najbolji (nevini i čisti) trpe za sve....
Zemlja ? - Što je to ?
- Veliki, veoma veliki prostor koji se sastoji od prašine i vode, kamenja, stabala, životinja i ljudi...
- Šimune, zemlja je oltar. Golemi oltar. Morala je biti oltar vječne hvale svome Stvoritelju. Ali zemlja je puna grijeha. Zato mora biti oltar neprekidnog ispaštanja, žrtve. Zemlja bi, kao i ostali svijetovi rasijani u svemiru morala pjevati psalme Bogu koji ju je stvorio. Gledaj zvijezde, one svojim glasom svjetla i kretanja pjevaju u neizmjernim prostorima svemira Božje hvale. Već tisuće i tisuće godina traje njihov pjev koji dolazi od plavih nebeskih polja do Neba Božjega. Zvijezde, planete, komete možemo zamisliti kao zvjezdana živa bića, koja kao zvjezdani svećenici, leviti, djevice i vjernici moraju pjevati u jednom beskrajnom hramu hvale Stvoritelju. I zemlja pjeva, kao i nebo, s vjetrovima, vodama, glasom ptica i životinja. No, na zemlji je, također, čovjek - najsavršenije stvorenje koje je Bog stvorio, iznad svega što postoji i živi u vremenu i na svijetu, obdaren tvarima kao životinje, biljke i minerali, ali i duhom kao anđeli nebeski, te ako se u kušnji pokaže vjeran - određen je poput njih da spozna i posjeduje Boga najprije ovdje po milosti, a onda u Raju. Čovjek, sinteza svih stanja ima poslanje koje druga stvorenja nemaju, a koje bi za njega morala biti ne samo duznost nego i radost. To poslanje jest: LJUBITI BOGA, SVJESNO I SLOBODNO ISKAZIVATI ŠTOVANJE BOGU.
- Uzvraćati Bogu LJUBAV koju je On dao čovjeku, davši mu život, a poslije ovoga života Nebo.
- Iskazivati SVJESNO I RAZUMSKO štovanje, a kakvo dobro Bog prima od svoga stvorenja - čovjeka. Koju korist ? Stvorenje ne uvećava Boga, ne posvećuje ga, ne obogaćuje ga. Bog je neizmjeran. Takav bi bio i da nije bilo Stvaranja. Ali Bog - Ljubav htio je imati ljubav.
I stvorio je da dobije ljubav. Bog od stvorenja može izvući jedino ljubav i ta ljubav koja je razumska i slobodna jedino u anđela i ljudi je slava Božja, radost anđela, a za ljude religija, bogoštovlje. Onog dana u koji bi veliki oltar - zemlja prestao davati hvalu Bogu i uzdizati molitvu ljubavi, zemlja bi prestala postojati. Jer, kad bi prestala ljubav, prestala bi i zadovoljština i srdžba bi Božja uništila zemaljski pakao u koji bi se zemlja pretvorila. ZEMLJA, dakle, DA BI MOGLA POSTOJATI, MORA LJUBITI. Još više, zemlja mora biti Hram koji s inteligencijom ljudi, ljubi i moli. Ali kakve se žrtve prinose u Hramu ? - Čiste žrtve bez ljage i nedostataka. Gospodinu su mile takve žrtve. Najbolje žrtve i prvijenci su namjenjeni Bogu. Jer, ocu obitelji darivaju se najbolje stvari, a Bogu - Ocu čitave ljudske obitelji, prvijenci svih stvari i najbiranije stvari.
Rekoh da zemlja ima dužnost prinositi dvostruku žrtvu:
žrtvu hvale i žrtvu zadovoljštine. Jer, čovječanstvo koje na njoj stanuje ima grijeh Praroditelja i dalje neprestano griješi: nadodavajući iskonskom grijehu neposluha na tisuće drugih, kad pristaje na pozive svijeta, tijela i sotone. Grješno, grjesno je čovjecanstvo i premda ima sličnost s Bogom i posjeduje razumnu narav, svojstvenu Bogu, te uživa pomoć Božju, ipak stalno griješi i uvijek sve više griješi. Zvijezde slušaju, biljke slušaju, elementi slušaju, životinje slušaju i kako znaju slave Gospodina.
Jedino, ljudi ne slušaju i ne slave dovoljno Gospodina. Evo, onda odatle potreba za dušama žrtvama, koje bi ljubile i zadovoljavale za sve. Djeca, nevini i neznalice plaćaju gorku kaznu patnje za one koji ne znaju drugo do griješiti. Sveci se kao dobrovoljci žrtvuju za sve.
Ne sviđaju se Bogu ni jaganjci ni jarci, ni telad ni golubovi, nego žrtva srca. David je to uočio. I u novom vremenu, vremenu duha i ljubavi, samo će ta žrtva biti Bogu ugodna. Prije mene (Isus) patnja je bila kazna, poslije Mene i Moje Žrtve patnja se pretvara u savršenu ljubav i sretstvo za savršenu ljubav, te blagoslovnjeni oni koji će je prihvatiti i prigrliti savršenom ljubavlju !!!
Zaista, kažem ti, duša djeteta, budući da je bez zloće, sposobnija je razumjeti Boga i zrelija je od grješnog starca. Kažem ti, Šimune, da ćeš u svom životu vidjeti mnogu djecu koja će poučavati starije, pa i tebe samoga, u mudrosti herojske ljubavi. Ali u onim malenima, koji umiru zbog prirodnih razloga, Bog djeluje izravno, razlozima tako uzvišene ljubavi, da ti to nemogu protumačiti, budući da spadaju u onu vrstu mudrosti koja je zapisana u knjizi Života i koju će jedino u Nebu znati čitati blaženici. Čitat će je, rekoh, ali zapravo će biti dovoljno gledati Boga da spoznaju ne samo Boga već i njegovu neizmjernu mudrost.
- ''Još jednu stvar, Učitelju. Je li točno, ako reknem nekome tko trpi, da patnja nije kazna nego milost, nešto kao naš poziv, lijepa iako tegobna, lijepa iako onome koji ne zna može izgledati ružna i žalosna stvar ?!'
'' Možeš tako reći, Šimune. To je istina. Bol nije kazna, kad je čovjek zna prihvatiti i pravedno upotrijebiti. Bol je kao svećeništvo. Svećeništvo svakome otvoreno. Svećeništvo koje daje veliku moć nad Božjim srcem. I veliku zaslugu. Rođena s grijehom, bol, zna umiriti Pravdu. Jer Bog zna okrenuti na dobro i ono što je mržnja stvorila da zada bol. Ja (Isus) nisam htio drugog sredstva da poništim grijeh, jer nema većeg sredstva od ovoga (trpljenje, bol) ''
